Sumnje u istinitost događaja potaklo je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Aquilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketa koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka.

Povijesni izvori navode gospodara Ludbrega Bernardina Turoczy, kneza Petra Balšu i plemiće Sigismunda Fronchera, Kristofa Moderaša, Mihajla Leštaka i Đuru Pattaka. Uz te plemiće u istrazi su sudjelovali Stjepan Popov župnik iz Ludbrega, Stjepan župnik iz Sv. Đurđa, Simon župnik iz Martijanca i Stjepan iz Križovljana. Oni su o svemu ispitali mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja nakon učinjenog zavjeta Krvi Kristovoj koji su dolazili čak i iz udaljenih zemalja: Štajerske, Mađarske, Srijema, Hrvatskog Zagorja, Prigorja.

TEKST PRIJEVODA BULE

"Leon, biskup, sluga slugu Božjih, svim Kristovim vjernicima, koji će vidjeti ovaj list, pozdrav i apostolski blagoslov. Razumu odgovara i dolikuje časti da se ono što je učinjeno po milosti rimskoga pontifeksa i izvrši, iako o tomu zbog njegove smrti nije sačinjeno apostolsko pismo.

Pošto je, dakle, nedavno, mome prethodniku blage uspomene, papi Juliju II, u ime ljubljenoga sina, plemenitog muža Tome od Žeča, namjesnik u vremenitim dobrima vile Letgenuth u Zagrebačkoj biskupiji, izloženo da ima već sto godina kako je neki svećenik, slaveći misu, poslije sakramenta Euharistije po običaju razlomio hostiju na tri dijela te jedan od njih uronio u kalež i kada je, prinoseći ustima tekućinu pretvorenu u Kristovu krv u posvećenomu kaležu kojim je slavio rečenu misu, počeo sumnjati da li se u kaležu po snazi ovoga sakramenta nalazi pravo tijelo i prava krv Kristova,

Staklena ampula s relikvijom čuvala se u pokaznici (relikvijaru) čiji nam je izgled iz prvih stoljeća ostao sačuvan na freskama Michaela Pecka koji je oslikao kapelicu Sv. Križa u dvorcu Batthyany. Na svodu dvorske kapele nalaze se dva najvažnija prizora iz predaje o čudu Krvi Kristove: dio svete mise u trenutku dok svećenik drži kalež u kojoj je krv i procesija koju je u Rimu s relikvijom 1513. vodio papa Leon X.

Od 1721. godine relikvija se čuva u pokaznici koju je župnoj crkvi darovala bečka grofica Eleonora Terezija Strattman Batthyany. Pokaznica je umjetničko djelo majstorske radionice zlatara Caspara Rissa von Rissenfelsa. Ubraja se među najvrjednija sačuvana djela augsburške zlatarske škole s kraja 17. Stoljeća.

Liber miraculorum, svjedočenja o ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi

Prva svjedočenja o čudesnim ozdravljenjima na zagovor Presvetoj Krvi istraživali su i njihovu autentičnost provjeravali izaslanici pape Julija II. Brojna svjedočenja o uslišanjima na zagovor Predragocjenoj Krvi sačuvana su nam u knjizi "Liber miraculorum".

O zavjetu Presvetoj Krvi ludbreške obitelji Đure i Amalije Kerstner piše i Marija Winter u svojim bilješkama. Oni su poslije I svjetskog rata za župnu crkvu kupili zvono od 289 kg i time "otkupili" dani zavjet, jer su im se sinovi sretno vratili iz rata. U to je vrijeme na europska ratišta otišlo i 800 ludbrežana. Dvjesto ih je ubijeno ili umrlo od posljedica ranjavanja, nestalih je bilo 40, a 160 teško ozlijeđenih.

Među nebrojenim mnoštvom hodočasnika koji su pred Relikvijom Predragocjene Krvi tražili spokoj duši svojoj bilo je i veoma poznatih ljudi. Slike u dvorskoj kapeli govore nam da je i papa Leon X s Relikvijom osobno vodio procesiju ulicama vječnog grada Rima!

Malo je poznao da je u ludbreško svetište hodočastilo nekoliko kraljeva i careva iz dinastije Habsburgovaca!

Bilješke o posjetu cara i kralja Josipa II donosi Marija Winter u knjizi "Iz povijesti Ludbrega i okolice". Taj austrijski vladar često je putovao. Iako se ne zna za točan razlog njegova dolaska u Ludbreg, pretpostavlja se da je želio vidjeti Relikviju Predragocjene Krvi Kristove. Kralj je naredio da se dragocjeni moćnik s relikvijama prenese u župnu crkvu i tamo pohrani.

Tadašnji župnik Filip Sever prošao je procesijom u gradsku kapelu i prenio relikviju u župnu crkvu na prvi dan proštenja 1787 godine. Knez Ludovik želio je da mu župnik vrati tu dragocjenost odmah nakon proštenja, ali se župnik Sever pozvao na carsku naredbu i preporuku, pa je knez čekao bolju priliku.