RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak - Petak: 19.00 sati
• Nedjelja: 7.00 i 9.30

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 250 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Razmišljanje uz 29. nedjelju kroz godinu: Krist je centar, ljubav je put!
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Silvio Košćak   
Utorak, 20 Listopad 2015 12:01


Paralizirani strahom pred mogućom, nadolazećom katastrofom ulaska u Jeruzalem sa svojim Učiteljem, Prijateljem, možda i budućim kraljem Izraela, dvojica braće sjede u tami svog srca, u zamagljenosti razuma. U Markovom evanđelju navještenom prošle nedjelje (10, 35-45), koju se naziva misijskom nedjeljom, slušali smo razgovor Ivana i Jakova s Isusom. Možemo pretpostaviti da je razgovor vođen pred samim Jeruzalemom, prema kojem Isus ide sa svojim učenicima. Možda je bilo jutro, bez sunca, sunca zakritog oblacima. Možemo osjetiti napetost među učenicima. Isus ide pred njima, hrabro korača prema Jeruzalemu. Učenici hode za njim, otegnuta koraka. Mrmljanje je sve učestalije. Duh im je izgubljen, a srca ispunjena težinom brige za dan koji se rađa, za dane koji slijede. Kao i svaki pobožan Židov, i Isusovi učenici iščekuju Mesiju, Spasitelja i Otkupitelja, no taj mesija za njih je ratnik koji treba osvojiti Jeruzalem i postaviti se za kralja sveg Izraela. Do sada su mislili da je Isus taj, no zbunjuju ih Gospodinove riječi kojima naviješta vlastitu smrt, ono što učenicima ne ulazi u srce, a ljudski razum, po prirodi sklon odbacivanju svake pomisli na bol i patnju, ne prihvaća.

U tom se trenutku dvojica braće, koji gaje nadaju da je taj za kojim idu ipak mesija kakvog očekuju, odlučuju Učitelju postaviti jedno pitanje: "Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva." Oni su željeli sjediti s desne i lijeve strane novookrunjenog kralja, biti mu najbliži suradnici.

U Matejevom i Lukinom evanđelju nalazimo neke nove elemente za naše razmišljanje, ali i riječi važne za naš svakodnevni život. Matej u svom evanđelju donosi jednu zanimljivost. "Tada mu pristupi mati sinova Zebedejevih zajedno sa sinovima, pade ničice da od njega nešto zaište" (Mt 20, 20). Ovo dvoje pred majkom je vjerojatno bilo jako na riječima, ali sami nešto tražiti od Gospodina nisu imali hrabrosti. Mama uvijek želi najblje za svoju djecu, ona neće odbiti nijednu njihovu molbu, ona uvijek razumije. Tako i Ivanova i Jakovljeva, iako i sama u strahu, odlazi i pita učitelja. No, Isus daje pouku učenicima, ali i nama danas.

Upozorava ih da u Kraljestvu, koje on navješta, nije ovlašten dijeliti mjesta oko kralja; govorio im je o Kraljevstvu Božjem. Naviješta braći, ali i učenicima svih vremena, da će piti čašu muke u svojim životima i da će biti kršteni njegovim krstom koji znači smrt. Ali i nastavlja s poukom, posebno kada je među učenicima koji su ga okruživali nastala svađa zbog pitanja koje su braća postavila. Gospodin govori: "...najveći među vama neka bude kao najmlađi; i predstojnik kao poslužitelj" (Lk 22, 26).
Živimo u vremenu koje je obilježeno nedostatkom ljudskosti, nedostatkom razumijevanja za druge, borbom naroda, borbom svjetonazora, ratovima svih vrsta, napetostima apokaliptičnih razmjera. Gdje je kršćanin u svemu tome? Kako evanđeoske riječi koje slušamo unutar euharistijskih slavlja ugraditi u svakodnevni život? Koju novost kršćanin unosi u naš svijet nakon što pažljivo odsluša Krista?
Kršćanin bi trebao biti svjetionik suvremenom čovjeku koji luta. Svjetionik pokazuje put prema sigurnosti luke. Kršćanin pokazuje, odnosno životom svjedoči, put prema vječnoj domovini. Svjetionik je stalna točka. Mornar, možda izgubljen, po njem nalazi put. Mnogi su kršćani danas sve više nalik svjetioniku s razbijenom svjetiljkom u sebi. Bez svjetla nema sigurne luke izgubljenom. Bez Krista u kršćanima, nema sigurne vječnosti za braću u vjeri. Bez Boga u kršćanima, nema luke spasa ni za lutalački svijet. Poput učenika oko Isusa na putu prema Jeruzalemu, strah nas je budućnosti. No, zaboravljamo da je On za nas prošao najbolniji put, samo kako bi mi našli potporanj u životu. Kao što voćar, opterećenu voćku podupire kako se pod težinom plodova ne bi slomila, tako i Gospodin podupire vjernika kako se ne bi slomio pod teretom života. Puni smo strahova, puni smo grijeha, puni smo životnih tereta, ali Pavao nas tješi: "Ta nemamo takva velikog svećenika koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima, nego poput nas iskušavana svime, osim grijehom" (Heb 4, 15).

Gospodi želi da u dubinu svog srca, kao temelj života, postavimo jedan jedini temelj, a to je djelatna ljubav. To znači da kršćanin želi biti svima sve, da želi biti ponajprije čovjek, da želi biti u svemu nalik na Gospodina, da želi nasljedovati ono što je on činio prema bližnjem. „Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge" (Mt 20, 28). Svijet ima svoje zakone, svoje sebične interese. Političari imaju svoje programe. Čovječanstvo danas ima često samo prazan humanizan. Kršćanin ima Krista od kojeg polazi u život, kojeg vidi ponajprije u skaramentima, a zatim i u svakom čovjeku. Krist je centar, ljubav je put! Taj put imali su i imaju misionari koji su nam poznati kao oni koji su spremni žrtvovati sve i otići u daleke zemlje navještati Radosnu vijesti, Krista Spasitelja i Otkupitelja. No, svaki kršćanin pozvan je biti misionar ljubavi u vlastitoj sredini. Nepregledno je mnoštvo muškaraca i žena dalo svoje živote u dalekim zemljama kako bi ljudima približilo sjaj života s Kristom. Možda sami nećemo imati tu mogućnost otići u neku udaljenu zemlju među one koji ne poznaju svjetlo Istine, ali zato budimo spremni u vlastitoj sredini i djelom i riječju hrabro stajati uz Krista. Kršćanstvo se ne brani zidovima, kršćanstvo se ne šiti ratom, kršćanstvo se ne brani puškama; kršćanstvo nije strah od stranaca, nije gaženje prava starnaca (usp. Mal 3, 5). Kršćanstvo je navještaj mira i pravde, a to je Kraljevstvo Božje.

Kako bismo bili spremni živjeti hrabro kršćanski poziv, ne mlako, već iz uvjerenja, gorljivo, ne iz tradicije, oslonimo se na Početnika i Dovršitelja naše vjere (usp. Heb 12, 1-2), Isusa Krista koje je radi nas patio, bio mučen i ubijen, koji će tu istu muku na nekrvan način prolazi svakodnevno na našim oltarima. Oprostimo si grijehe, prinesimo svoj život pred njegovo prijestolje milosti, ponizimo se pred Kalvarijom, podno njegova križa, njegova Tijela i Krvi koje gledamo u vrijeme najsvetijih trenutaka euharistijskog slavlja, kako bismo primili sve potrebne milosti za smjeli kršćanski život, kako bismo bili opravdani po njegovu milosrđu te kako bismo od njegove dobrote dobili pomoć u pravi čas.