RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 19.00 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 19.00 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 107 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Izliječiti oko srca kojim se gleda Boga - razmišljanje uz 30. nedjelju kroz godinu
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Silvio Košćak   
Petak, 23 Listopad 2015 12:49

Gospodin iznova prolazi masom! Ljudi se guraju oko njega, žele vidjeti čudotvorca o kojem svi govore. Na putu prema Jeruzalemu, s učenicima se zadržava u Jerihonu. Okrijepljena tijela, ali i dalje nedovoljno nasićena duha, iznova u strahu, učenici izlaze s Učiteljem iz grada. Ljudski glasovi, kao u kakvom zvjerinjaku, paraju uši.
Na gradskim vratima, nalazio se jedan prosjak. Evanđelist mu spominje ime, pa možemo pretpostaviti da je bio poznat zajednici u kojoj je živio. Bio im je poznat kao što su i nama poznati "bogci" što nam sve češće dolaze na vrata i vape nam iz svog krajnjeg siromaštva. Za njega je taj dan započeo kao i svaki drugi. Možda se ustao iz neke svoje rupe, koju je još jedva mogao nazivati domom.

Krenuo je otegnuta koraka prema gradskim vratima na kojima je već duže vrijeme, pogođen životnim teretom sljepoće, a zbog toga i krajnje odbačenosti od svoje zajednice, smogao snage prositi sitniš kako bi preživio dan. Iznenada u gradu nastaje komešanje. Ljudi odasvud! Starosjedioci su svi na ulicama, pridošlica nikad više kao u tom danu. Slijepca zanima što se događa oko njega. Sugrađani ga dobro poznaju kao prosjaka te ga odguruju na njegovo zapitkivanje. Netko od pridošlica, tek da ga se otarasi takvog odrpanog s tim čudnim ogrtačen još čudnija mirisa, odgovara mu kako gradom prolazi onaj za kojeg svi govore da je osloboditelj kojeg je Izrael dugo čekao. Mesija! Ovdje je onaj koji dolazi uzeti Davidovu krunu i postati kraljem sveg Izraela. U tom trenutku i u Bartimejevoj nutrini nastaje komešanje, pomješani osjećaji radosti i straha, krajnja nemoć i velika želja da se približi tom čovjeku. Bartimej dobro zna tko je taj. Nema tih dana nijednog čovjeka, a da ne zna za Isusa. Brzo se pročulo o svemu što čini. Bartimeju je ovo iznimna prilika. Isus prolazi kraj vrata, mora proći baš tamo gdje je on. Zna da ovaj koji dolazi čini čudesa te želi čudo i za svoj život. Viče svom snagom, želi dozvati Gospodina. No, masa ga ušutkava. Ne žele da on, takav jadničak, dođe blizu budućeg kralja. Ali Isus čuje! Isus vidi i poziva! Prilazi ljudskoj bijedi, prilazi slijepcu i ozdravlja ga zbog upornosti njegove vjere koja nakon čuda kojim Isus još jednom potvrđuje svoje božanstvo, još hrabrije kreće sljediti ga putem prema Jeruzalemu.
Zajednica vjernika prepoznaje se u mnoštvu koje okružuje Isusa! Kršćanin, pojedinac, prepoznaje se u Bartimeju! Čitav ovaj događaj slika je trenutka u koji živimo, trenutka koji suoblikujemo svojim životima, a u mogućnosti smo ga preoblikovati upirući pogled prema Kristu.

Zašto se vjernik prepoznaje u Bartimeju? On je slika svih onih ljudi koji traže Boga. Načuli su nešto o njemu, ali život koji žive, braća u vjeri koja im ne daju dobro svjedočanstvo, svijet koji ih guši, čine ih slijepima. Ovdje je riješ o duhovnoj sljepoći, sljepoći srca. Važno je ovdje napomenuti kako se nekada smatralo „da je srce središte razumijevanja, ljubavi, hrabrosti, pobožnosti, žalosti i radosti" (Leksikon ikonografije, liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Zagreb, 2000., 574.). Već je u Starom zavjetu zapisano kako Bog gleda ne kao čovjek, očima na vanjštinu, već svoj pogled svraća na ono što je u ljudskom srcu (usp. 1 Sam 16, 7). Isus, kao pravi Bog i pravi čovjek, gleda na srce siromaha u vjeri. Bartimej je slika tražitelja koji potaknut Duhom moli: „Sine Davidov, smiluj mi se! Pogledaj moju bijedu i okončaj ju. Moja je bijeda hod u tami! Čuo sam nešto o Bogu snažnom. Ugradio sam u sebe nešto od riječi o Bogu koji može pomoći nositi moje životne patnje! Sine Davidov, reci duši mojoj da se smiri, reci joj da je u tebi, po tebi i s tobom ono za čim nemiran lutam." A Gospodin odgovara: "Idi od sada izliječen zamnom. Tvoja neznatna vjera, nevidljiva očima svijeta, a meni dovoljna, tvoje traženje i nemirno srce zamagljeno tolikim skretanjima na krive puteve, spasila te." Sveti Augustin to tumači ovako: "Sav nam je, braćo, posao u ovome životu izliječiti oko srca kojim se gleda Boga. U tu svrhu slave se presveta otajstva; radi toga se propovijeda Božja riječ; s tom su nakanom čudoredni crkveni poticaji, tj. poticaji koji se odnose na ćudoredni popravak, očišćenje tjelesnih požuda te na odreknuće ovoga svijeta, ali ne samo riječju već i promjenom života... da se ono iznutra očisti od onoga što nas zatvara od Božjeg pogleda." (Sermones 88, 5) Tako smo i mi pozvani skinuti sa srca ogrtače, izmrljane i opterečene grešnim načinima života. Pijanstva, svađe, lukava dodvoravanja, nesnošljivosti među braćom i sestrama, ogovaranja i laž, brakolomstva i nevjernosti danim obećanjima, neizvršavanja svakodnevnih dužnosti, i sve one druge grijehe učinjenje protiv Boga, brata čovjeka ili pak samih sebe, skinimo kako bi nam bio razastrt ulaz u srce za sjaj Božjeg svjetla, kako bi Božje "Mi" ušlo u dijalog sa svakim našim, od sebičnosti lišenog, "ja".
Ovaj pojedinčev "ja" iznimno je važan. Gospodinu nije važna masa koja odvraća Bartimeja od vikanja prema Gospodinu, već joj je važan pojedinac. Baš o tom "vikanju Gospodinu" sveti Augustin zapisuje zanimljivo tumačenje: "Dovikuje Kristu tko ne govori jezikom već životom... Kristu dovikuje tko rasipa i daje siromasima te njegova pravednost ostaje u vijeke vijeka" (Sermones 88, 12). Mnogo je takvih pojedinaca u našim crkevnim zajednicama, ali baš takvi su često puta odbačeni, prikazivani kao "lažni pravednici", "pobožnjaci", često puta ismijavani zbog svojih pothvata. "Pravi kršćani" oni su koji su najbliži svećenicima, ali ne "prepobožni". Oni su sakramentima pristupili, ali ih u svoj život nisu ugradili. Ako i odgovaraju na sve pozive u crkvu, dolaze na sve zakazane susrete, njihova svakodnevica nije nimalo različita od bilo kojeg drugog čovjeka što u Boga ne vjeruje ili ga uopće ne poznaje. Naše zajednice sve su više nalik bezličnim masama. Kršćanin koji želi svoju vjeru živjeti ne samo unutar "crkvenog imanja", već i u svakodnevici koju "suoblikuje" s tim istim vjernicima, osjeća se izdanim, izgubljenim. Sveti Augustin, tumačeći sličan susret Isusa sa dva slijepca zapisana u Matejevu evanđelju (usp. Mt 20, 30-34), gomilu koja ušutkava slijepe uspoređuje sa hladnim kršćanima, a zajednici s pojedincima daje poticaj i ohrabrenje: "Svi koji u ovome mnoštvu želite ozdraviti, neka vas ne zastraše. Mnogi su imenom kršćani, a djelom bezbošci. Neka vas ne odvrate od dobrih djela. Vičite posred gomila koje ušutkavaju, odvraćaju, psuju i loše žive" (Sermones 88, 17).
Sve ovo treba nas dovesti do preispitivanja, ali ne i do straha i beznađa da se ništa ne može promijeniti. Pojedinac u zajednici, poput Bartimeja, ustrajan u vikanju Gospodinu, odnosno ustrajan u dobrim djelima, potaknut će i mnoge iz one bezlične mase na pokret. Pojedinac mora biti svjestan samo jednog: činiti sve samo za Krista, ne mareći za ljudsku hvalu. Tada će dobro koje čini naići na plodno tlo. Nadalje, trebamo shvatiti da Crkva nije masa, već zajednica pojedinaca, što se najbolje vidi prilikom obreda pričesti. Pričesna pobožnost mora nas uvijek iznova poučavati o ispravnim odnosima unutar crkvene zajednice. Kontemplacija u zajedništvu s "primljenim" Gospodinom mora postati čišćenjem naših savijesti i ona životna snaga koja drugog priznaje u vlastitome dostojanstvu, ne tražeći od njega da izgubi sebe zbog mojih traženja i moga koncepata njegovog "ja", već da "izgubi" sebe jedino u Kristu. U pričesti sâm želim doći "u jedno" s Gospodinom, a ujedno želim to i za drugoga. Jedino Crkva s pročišćenim duhovnim pogledom, izliječena od sljepoće za Kristove potrebe, a ne za ljudske prohtjeve, snažnim korakom grabeći prema vječnoj domovini potpomognuta obiljem dobrih djela, može biti zaogrnuta ruhom autentičnosti u odnosu prema svijetu.
Evanđeoski ulomak nedjelje koja je pred nama može nam još mnogo toga progovoriti, no ovo je dovoljno jer i to malo, tek nabacano razmišljanje, s dvije tri otvorene i nedovršene teme koje nas potiču na daljni rad srca i uma, trebamo znati ugraditi u srca i svakodnevne pothvate. Isuse, Sine Davidov, svrati pogled na nas slijepe za tvoje poticaje, i smiluj nam se čudom otvaranja vrata našeg srca, srca zajednice i srca svakog vjernika, kako bismo spremno prihvatili svaki dar iz tvoje ruke spremno te slijedeći na putu tvog života koji je značio radost i zajedništvo, muku i smrt, ali i radost vječnog uskrsa.