RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 19.00 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 19.00 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 99 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Želim u Raj! Razmišljanje uz svetkovinu Svih svetih i proslavu Dušnog dana
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Silvio Košćak   
Petak, 30 Listopad 2015 08:48

Kao kršćani svakodnevno se trudimo na ovaj ili onaj način udovoljiti zahtjevima koje pred nas donosi Krist, Crkva, pa i društvo u kojem živimo. Sam Gospodin želi od nas da budemo svjetlo na mračnim stazama života svima onima s kojima živimo. No, često puta čini nam se da smo okolini sve samo ne svjetlo. Zapravo, teško nam je nasljedovati Gospodina, jer biti svjetlo znači živjeti kao Krist.
Kada kršćanin razmišlja o tome pred njim stoje pitanja o ispravnom načinu života, života koji je u skladu s evanđeoskim naukom i Tradicijom Crkve. Dio te Tradicije (!) svakako su i sveci, ljudi puni kreposti, milosti, izvori radosti svima oko sebe, izvori Svjetla. Kada nam je teško biti svjetlo braći i sestrama u vjeri, svijetu u kojem živimo, tada nam je najlakše pogled svratiti na te izvanredne ljude koji su nam putokaz u trasiranju vlastitog puta prema Kristu, odnosno vječnoj domovini. Ovdje dolazimo do jednog problema!

Čini mi se kako smo od tih iznimnih ljudi učinili, bez da me se krivo shvati, „previše svece", a „premalo ljude". Aureole, koje smo postavili oko njihovih glava kako bi slimbolizirale svetačko dostojanstvo i hrabrost života u Bogu, u našim su očima presvjetle, čine nam ih nedostupnima, a njihov život „nenasljedljivim". I upravo na ovom mjestu dolazimo do poruke svetkovine Svih svetih kojoj se približavamo.
Puno puta će se ovih dana tumačiti što to točno slavimo kroz liturgiju nedjeljnje svetkovine, a što točno dan poslije, odnosno na Dušni dan. Čut ćemo, gotovo sigurno da je svetkovina Svih svetih dan kada se Crkva spominje svih kanoniziranih svetaca, onih što su svecima "prihvaćeni" od Crkve, ali i svih onih koji su, jednako kao i kanonizirani, svojim svetim, kreposnim, u ljudskim i Božjim očima izvandrednim životima, zavrijedlili da ih se naziva svetima, ali takvima nisu „priznati" od Crkve. No, čini mi se da je uz svetkovinu Svih svetih važnije govoriti i pisati samo o jednom: o svetosti. Svetost i potreba njenog ostvarivanja u svakodnevici najvažnija je tema o kojoj treba uporno govoriti i ono što treba živjeti svaki svećenik, a ujedno je to jedina činjenica kršćanskog života koju treba prihvatiti sav vjerni narod. To je put života, to je put do Raja!

 


"Želim u Raj!", riječi su koje kršćanin ponavlja samom sebi, a njima je ujedno "dosadan" i svim ljudima koji ga okružuju. "Želim biti svet i želim u Raj!" Sveci su bili i jesu, svakodnevni, obični ljudi, koji su taj običan život nastojali živjeti s Bogom. Svakodnevnim zalaganjem, obavljanjem svakodnevnih dužnosti na vrijeme, a možda i s voljom (jer neki nam poslovi jednostavno ne dolaze kao "radost" i „lakoća", pa tako to, možemo biti sigurni, nije bio slučaj ni sa svecima), oni su posvećivali mjestâ i vremenâ u kojima su živjeli. Dakle, bili su to ljudi jednaki nama, grešni, često puta na dnu, puno puta dodirivali su najgušću tamu ljudskosti. Ali, bili su ljudi koji se nikad nisu zadovoljavali ičim što je niže od Krista, ičim što bi im moglo prepriječiti ulaz u vječnu sreću. Nisu se zgražali nad ljudskom bijedom, iako su duhom i dušom možda u trenutku susreta sa slabošću brata ili sestre bili stepenicu viši, već su svim srce nastojali primjerom, zalaganjem djelatne ljubavi i palu braću i sestre povesti i dovesti sa sobom u Raj! Naposljetku, sveci su ljudi koji su najbolje od svih ostvarili ideal blaženstava što ćemo ih iz Kristova evanđelja slušati u liturgiji svetkovine Svih svetih. Često su kroz život sveci bili siromašni i žalosni, ponizni, gladni i žedni pravednosti u vlastitom životu, milosrdni, čista srca, mirotvorci, progonjeni zbog pravednosti i života koji su živjeli. Teškom mukom su najprije došli do potpune poslušnosti Kristu, ali kad su jednom shvatili da je Krist ono najvažnije, i da njega izgubiti, izgubiti Raj, predstavlja veću katastrofu od toga da te netko za koga si mislio da ti je brat napusti uz sve pogrde, upravo u tom trenutku potpunog predanja Kristu započeo je njihov progon. Nisu se pokolebali! Raj i vječno zajedništvo s Bogom ljubavi jedino je važno i za to se jedino isplati boriti!

Sljedećeg dana iza svetkovanja Svih svetih, spominjemo se duša naših vjernih preminulih. Za mnoge čiji su dragi nedavno umrli, bit će ovo žalostan dan. Susreti, dodiri, smijeh i suze, međusobno pomaganje, i svi ostali životni trenuci što su prekinuti smrću, što su nestali zatvaranjem „vrata vječnosti", presvježi su. Uvijek se rado sjećamo onih koje smo ispratili do „vrata vječnosti". Ako su nam zaista bili dragi, suze nekako same od sebe poteku i na samu pomisao. Nema vjernika, nema normalnog čovjeka kojem smrt drage osobe ne pada teško. Ipak, kao vjernici smijemo biti tužni, zaplakani, smijemo biti ljudi. Krist je plakao, rekli bismo da je bio "neutješan" pred činjenicom prijateljeve smrti. No, dao nam je sidro nade u Uskrsu. To sidro lomi vratnice smrti i uglavljuje se u Raju, te nam osigurava prolaz kroz "vrata vječnosti". "Vrata vječnosti"? To je grob! Put? Svetost i smrt! Gdje je radost? Ona je u vjeri, čvrstoj makar možda umanjenoj, da ćemo se jednom svi sastati u Raju! Grešni smo, i mnogi umiru s nekim lakšim grijehom. Crkva nam zato daje priliku najmjeniti oprost za nekog od naših dragih. Mnogo može molitva pravednika.Tu je radost, tu je sigurnost, tu je nada u ponovni susret!
Svi sveti i Dušni dan nerazdjeljivo su povezani. Svetost našeg života, svetost života onih koji su umrli, jamci su ponovnog susreta. Zato, budimo sveti, budimo svima sve, a prije svega i iznad svega tražimo Krista. Želja neka nam bude samo jedna: doći u Raj i biti uhvaćen u vječni zagrljaj Ljubavi!