RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 18.30 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 18.30 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 64 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Biti Božji prosjak ili predati svoj život Bogu! Razmišljanje uz 32. nedjelju kroz godinu
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Silvio Košćak   
Subota, 07 Studeni 2015 10:26

 


Čovjek danas, bio on vjernik ili ne, ne može proći gradom, bilo u bogatim bilo u nerazvijenim zemljama, a da ne naiđe na veći ili manji boroj siromaha. Kopanje po kantama, kucanje ili „zvoncanje" po mnogim ulazima postala je životna svakodnevica mnogih. S druge strane, nemalo je mnoštvo onih koji žive u luksuzu, ne samo, kako to često čujemo po našim crkvama, u svijetu, već je, a što je žalosno, takvim ljudi sve više i u samoj Crkvi. Bogataši, bilo u Crkvi, bilo izvan nje, postaju sve više dovoljni samima sebi. Mnogi siromasi žele samo jedan trenutak, žele smrt kao okončanje svoje bijede! Bogataši žele mnogo novih prilika kako bi se popeli za još jednu stepenicu više u društvenoj hijerarhiji kojoj pripadaju, a sve kako bi time i njihovo imanje naraslo. Bogatstvo i siromaštvo, kao i težnja za stjecanjem časti u središtu su navještaja Božje riječi nedjelje koja je pred nama.

Gospodin se nalazi u Hramu i propovijeda. Njegove riječi padaju na plodno tlo u srcima ljudi čiji su životi ispačeni, odbačeni, popljuvani. Užitak ga je slušati, i mnogi dolaze kako bi ga čuli. Ovaj susret sa mnoštvom Isus koristi kako bi okupljeni narod poučio o dvije stvarnosti. Hram je pun ljudi, svećenici, pismoznanci, „običan" svijet, svi su u Hramu. Najprije progovara o pismoznancima. Upozorava narod neka ih se kloni, ako ne barem neka ih se čuva. Zatim, vjerojatno u trenucima kada je gužva oko njega manja, razgovara s Ocem. Možemo vidjeti Isusa kako sjedi u nekom kutku, okružen najužim krugom učenika, i promatra kako ljudi ubacuju novac u hramsku riznicu, "škrabicu". Primjećuje mnoge bogataše i njihove velikodušne darove, ali primjećuje i sirotu ženu koja ubacuje najmanje od svih. I tada, potaknut svime što je vidio, poučava.

"Čuvajte se pismoznanaca, koji rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih molitava. Stići će ih to oštrija osuda!" Isusove riječi trebale bi razdrijeti srca svećenika. Krist ne ruši ono izvanjsko, ne želi govoriti ili nas poticati na rušenje obrednosti, odnosno ne želi donjeti proglas o nevažnosti poznavanja propisa o moralnom ili Boga dostojnom bili u liturgiji života bilo u liturgiji samoj. On želi prodrijeti do srca. Riječi koje je izgovorio „protiv" pismoznanaca, svećenika, vjerskih poglavara onog vremena, ali i trenutka u kojem mi živimo, govore o važnosti zaodjevanja svećeničkog srca ponajpijre, ali i svakog ljudskog srca, u zlatne haljine, bjelinu, čistoću, kako bi Bog imao prikladno mjesto za boravak. Ako se zaustavimo na svećeniku, on mora „posjedovati" Boga, kako bi put do Njega mogao pokazati i narodu kojem propovjeda i za koji slavi sveta otajstva. Tek kada se to dogodi u svećeničkim srcima, tada će se isto na ispravan način događati u svakom vjerničkom srcu. Tek tada vanjština, poznavanje obrednosti, Pisma, kao i teološko obrazovanje, ima svoj smisao i puninu. Potrebno je biti lice Kristovo, biti Krist sam! Neki svećenici mogli bi prigovoriti da sam preoštar, mnogi vjernici, ili pak ljudi dobre volje mogli bi mi prigovoriti da je malo dobrih svećenika. Uz to, da ne žele slušati svećenike koji žive neautentično, ili da ne žele živjeti "po Božjem" budući da svećenici prvi ne živi ono što propovjedaju. No, mogu odgovoriti riječima kojima je na slične tvrdnje odgovorio sveti Augustin: "Činite sve što vam kažu, ali nemojte se ravnati po njihovim djelima... Kada ne radite što rade zli pastiri, tada vas više oni ne pasu. A kada činite što govore, ja [Krist] vas pasem" (Sveti Augustin, O pastirima). Ali i nastavlja: "Neka, dakle, svi pastiri budu u jednome stadu, neka se iz njih čuje njegova riječ, njegov glas koji će ovce čuti i ići za pastirom svojim. I to ne za ovim ili onim, nego - za onim jednim" (Isto).
Odmah nakon ovog upozorenja evanđeoski ulomak donosi Isusovu pouku o tome tko je više dao ubacujući novac u hramsku riznicu. Na prvi pogled nepovezane stvarnosti, govor o pismoznancima i ukazivanje na velikodušnost jedne sirote udovice, ipak imaju svoje središte koje ih povezuje. Kako bismo došli do tog središta promotrit ćemo događaje, riječi, život.



Mnoštvo okupljeno oko riznice ubacuje novac. Svi daju nešto. Mnogi daju sitniš, mnogi bogataši daju "darove" u kojima ih je teško nadmašiti. No, Krist zastaje na sirotoj udovici. Daje najmanje od svih, ali daje ono što je njoj potrebno za život, dio dobara kojima samu sebe održava na životu. Jedna od poruka mogla bi biti da nije važna količina darovanog, već ljubav ugrađena u darovano i darvatelja. No, još važnije od toga jest činjenica životnog predanja. Svi koji su darivali hramsku riznicu, svi koji danas daruju Crkvu, svi kršćani koji čine obilje dobara onima s kojima žive, svo obilje darovanog i sami su dobili iz Božje ruke. I mogli bismo reći kako smo svi mi zapravo prosjaci pred Bogom, jer bez njega nemamo ništa. Činjenica vlastitog siromaštva, bili mi materijano osigurani, prekomjere ili primjereno, siromašno ili života nedostojno, usmjerava nam pogled prema Kristu. Krist je u središtu svakog života. Krist je uzor kršćanskih života. Bio je sprem, iako Bog, doći u bijedu ljudskog života. Neizmjerna ljubav "natjerala" je Boga da učini taj korak najvećeg darivanja u povijesti. Predao se nama za nas i našu sreću. Na nama je ponajprije ne davati opipljive darove drugima, iako je i to potrebno, već je kršćaninu ponajprije na umu i srcu sav svoj život, bez zadrše, pa i pod cijenu smrti u ovom raspadljivom, a na "korist" onom vječnom zagrljaju u Ljubavi, preda Trojedinom Bogu. Kršćanin se predaje Bogu gledajući križ na kojem je Sin, pravi Bog i pravi Čovjek, iskapio zadnju kap krvi. Dao nam je primjer i nadu da naša vjera ima sigurno sidrište. Nada je u onom što je posvjedočeno još u Starom zavjetu.

Ulomak iz Prve knjige o Kraljevima u kojem ćemo ove nedjelje slušati o susretu proroka Ilije i sirote udovice, pokazuje nam što Bog traži od nas u "osiguravanju", "potvrđivanju" vjere. Naime, prorok traži od udovice da mu spremi jelo. Ona, znajući u kakvoj je bijedi, upozorava proroka da nema od čega pripremiti dostojno jelo za njega, njenog sina i samu sebe. „Živoga mi Gospodina, Boga tvoga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu da pojedemo i umremo." Bijeda je velika, tolika da tjera na pomisao da nije vrijedno živjeti takav život. Ipak, Bog iznova traži predanje života u njegove ruke. Čovjeku je prirodno težiti sigurnosti. No, Bogu je važno samo to da dođemo njemu u slavu. Kršćanin želi isto. Sve izgubiti nije ništa prema tome da se izgubi Božji pogled u vječnosti.
Nedjelja koja je pred nama, i za koju se pripremamo razmtranjima na temelju čitanja što će se čitati u euharistijskim slavljima, potiče nas na razmišljanje o predanju svog života Bogu i braći u kojima vidimo Boga. Ponavljam, kao i u nekom od prošlih tekstova, kako su ova razmišljanja „nabacane", nedovršene teme, poput našeg života. Neka mjesta u tekstu provociraju. Božje riječ je poput mača dvoresca, trebala bi potaknuti na rezove u našem životu. Kada razmišljamo o Riječi, kada razmatramo, ne bismo se smjeli utaboriti. Odnosno, razmatranje nije poput nekih istočnjačkih vještina koje nas uljuljaju u samodostatnost, zadovoljstvo bez pomaka. Krist i njegova poruka, poput ove koju ćemo čuti u nedjelju, tjera nas na stalan rast, na stalno nutarnje čišćenje, na pronalaženje novih puteva do Boga i brata čovjeka, a sve do punine kada će se naš život otvoriti u vječnosti, kada ćemo biti „uhvaćeni" u Božji zagrljaj. Nema ljepšeg, nema realnijeg! Krenimo u život zaodjeveni Životom!