Na kraju svake crkvene godine slavimo svetkovinu Isusa Krista Kralja svega stvorenoga koju je ustanovio papa Pio XI. krajem 1925. godine. Zašto baš danas slavimo ovu svetkovinu i koji je njezin smisao, pitanja su čiji nam odgovori daju okvir, ali i sadržaj za današnje razmišljanje.
Važno je naglasiti kako je središte sveg našeg života, našeg djelovanja, ali i središte naših zajednica, upravo Krist. Krist je ona konstanta koja omogućuje sigurnost kršćanskoga života u svim burama vremena u kojem živimo. Uvijek iznova kršćani se vraćaju ovom Temelju svojih života, Temelju koji njihove živote čuva od mogućnosti urušavanja. Mnogi bi mogli prigovoriti kako nema smisla slaviti Boga kao Kralja danas kada kraljevine i monarhije više nemaju nikakvu snagu, osim možda one "paradne", koja onda donosi mnogo "turističkog novca" onim zemljama koje posjeduju tu "kvazi-monarhijsku" snagu.

No, htjeli mi to sebi priznati ili ne, monarhijski sustav za naš duhovni život, na neki način još uvijek vrijedi. Nije to sustav u kojem Bog vlada despotski, poput nekakvog tiranina koji gazi podložnike. Božja je vladavina dijametralano suprotna takvoj vladavini. On traži od nas da mu u vlastitoj slobodi predamo svoja srca, kojima onda vlada u posvemašnjoj slobodi koja je vođena jedino ljubavlju. Naš Kralj ima u ruci samo tu moć, koja se zove ljubav, a ona je u stanju za voljeno biće učiniti sve. S druge strane, sve naše misli, cijeli naš život, sve naše mora biti tamo gdje je ljubljeno biće, a to je na prvom mjestu Bog, Bog koji ako je iskreno ljubljen daje da svaka činjenica naših osobnih života ima svoje pravo mjesto, Bog koji daje da u njegovu Kraljevstvu ljubavi svaki stvor ima neizmjernu slobodu.

Osim toga, ova svetkovina upućuje nas i na vječnu domovinu, mjesto boravka naših srca, realnost prema kojoj svi idemo. Đavao nas često vara, i obećava nam sjaj i ljepotu ovozemnog boravka, no Bog Trojstvene ljubavi je onaj koji jedini zaslužuje da se sav svijet kreće prema njemu, i oko njega. Niti jedan čovjek ne zaslužuje slavu i toliku pažnju koliko ju zaslužuje onaj čije Ime nas je jedino u mogućnosti spasiti i otkupiti, čija Žrtva je jedina u mogućnosti oprati nas od grijeha, čiji život je jedini dostojan nasljedovanja.
Krist nam obećava da će svaki onaj koji je njaga odabrao za Kralja u vlastitom životu, svi oni koji su život uronili u Božju vječnost, oni koji žive sadašnji trenutak slušajući Božju volju, te je taj i takav život hrane neprestanom molitvom potpunog predanja Bogu kao i sakramentima, a napose euharistijom, tim i takvim kršćanima obećava vječno gledanje njegove slave, vječno zajedništvo s njime u kojem će nestati boli, u kojoj će ljubavni zagrljaj Boga i stvorenja biti dovoljna hrana i piće i izvor svega najvišeg i najplemenitijeg u vjekove.

Riječi svetog Ćirila mogu nam biti pomoć u razumijevanju i daljnji poticaj za razmišljanje o svetkovini koja je pred nama: "Pavao je potvrdio činjenicu da će onaj tko je provodio dobar i krjepostan život bez prestanka živjeti s Kristom promatrajući njegovu božanstvenu ljepotu. On, naime, kaže: Sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti preneseni na oblacima u susret Gospodnu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,16-17). Onima koji su nastojali mrtviti svoje svjetovne strasti kaže: Umrijest i život je vaš skriven s Kristom u Bogu! Kad se pojavi Krist, život vaš, tada ćete se i vi s njime pojaviti u slavi (Kol 5,3-4). Da ukratko sažmem smisao i snagu toga mjesta, reći ću: oni koji ljube zloću svijeta, past će u pakao i ostati udaljeni od Kristova lica. Oni pak koji ljube krijepost i budu čitav sačuvali pečat Duha, prebivat će i s njim živjeti promatrajući mu božansku ljepotu" (patrologija.com/proslavljeni-sudac-vjekova/).
Težimo samo za jednim, a to je svim svojim bićem željeti biti tamo gdje je ljubljeni Krist, Kralj svega našeg života.