RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak - Petak: 19.00 sati
• Nedjelja: 7.00 i 9.30

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 3 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine! Razmišljanje uz 5. nedjelju kroz godinu
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Utorak, 09 Veljača 2016 23:45

Današnja nedjelja našu pažnju posvećuje Božjem pozivu. Poziv je temeljna sastavnica kršćanskoga života, ono što nas je u krštenju povezalo s Bogom, što smo od Boga primili, u svoj svojoj malenosti i nedostojnosti. Svatko od nas krštenjem je primio poziv, a svake nedjelje na kraju mise, primamo i poslanje, da onoga Krista kojega smo primili u svetoj pričesti svjedočimo i riječima i djelima u svojoj životnoj okolini. Nitko nije sačuvan od Božjega poziva, a pozivi su različiti, kao i darovi Duha. Svakome prema mjeri, prema pozivu, ali i poslanju. Svako udaljavanje ili nijekanje da Bog nas nije postavio u svoju službu značio bi teški grijeh duhovne lijenosti i zanemarivanja milosti Božje. Uistinu, Božja nas milost potpomaže u svim našim slabostima, a Bog nas upravo takve izabire, da bismo bili svjedoci njegovih izvanrednih djela, koje i danas čini u našim životima, premda suvremeni svijet nije potreban Boga i njegove prisutnosti. Mi smo zato izabrani, pozvani i poslani da Boga uprisutnimo po svome životu u svojoj životnoj okolini.

Čitanja današnje liturgije opisuju nam dinamičnost Božjega poziva, ali nadasve nas poučavaju primjerima proroka i apostola. Prorok Izaija, pri službi Božjoj u Jeruzalemskom Hramu, u 8. stoljeću prije Krista, ima viđenje Boga. U Bogoslužju ima viđenje anđela koji slave Boga pjevajući triput Svet, tj. najsvetiji. Strah koji obuzima Izaiju proroka je strah od viđenja Boga. Jer – prema nauku SZ-a, onaj koji vidi Boga, mora umrijeti. Još više, to je strah ne toliko od smrti, nego zbog nedostojnosti vlastita života. „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana." – svjedoči Izaija za sebe. Ali Bog šalje jednog od serafa sa žeravom i čisti ognjem usne Izaijine, skida mu krivicu grijeha. Sada, očišćen od grijeha, obavijen Božjom milošću Izaija može odgovoriti na pitanje Božje: Koga da pošaljem? – Evo me, mene pošalji, odgovara Izaija, spreman poći u službu Boga, među narod nečistih usana da im donese Božju riječ.
Lako je ovo povezati i sa našim kršćanskim pozivom. U svečanosti bogoslužja Bog nas poziva i dotiče naše usne, miošću svojom čini nas sposobnima da budemo njegovi svjedoci. I samo zato svatko od nas, nakon pričesti može reći: Evo me, mene pošalji.

Lukino evanđelje prati Isusa njegovim stopama po Galileji. Danas nam se donosi poziv prvih učenika, Petra, Jakova i Ivana. Isus na svojem propovjedanju na obali Genezaretskog jezera, zbog mnoštva koje je došlo slušati Radosnu vijest, ulazi u lađu ribara koji su se vratili sa jalovog ribarenja, da bi mogao mnoštvu bolje govoriti. Na kraju pouke narodu, vlasniku barke, Šimunu, daje pouku: Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov. Iako Isus ovdje postupa po onome što bi mogli reći: Uči ribu plivati ili ribara ribariti, Šimun – nakon neuspjeha protekle noći ipak izlazi na pučinum jer vjeruje riječi Učitelja, i doživljava veliki uspjeh. Zbog izvanrednosti događaja, koji je bio samo uvod u Božji poziv Šimunu, osjeća nedostojnost. Govori Isusu: Idi od mene, Gospodine! No, novi poziv donosi i novo poslanje: Od sada ćeš loviti ljude – u značenju, bit ćeš onaj koji će ljude spašavati i donositi im novost života.

Svaki je poziv ujedno i poslanje. Nitko se pred pozivom ne može sakriti, kao što se nitko pred Božjom riječju ne može sakriti. Božja riječ stvara učenike: primjer je to u događaju iz evanđelja. Nakon navještaja dolazi poziv: Izvezi na pučinu, tj. iziđi iz svoje razočaranosti neuspjehom, pokušaj u nadi ponovno, novim putem, u poslušnosti Božjoj riječi. Isusova riječ postala je temelj izvanrednosti događaja kod Petra, ali i temelj poziva. On izlazi na pučinu – na riječ Učitelja, i tu nije čudo sam ulov, tj. uspjeh koji doživljava već poslušnost zahtjevnosti riječi protiv koje govori iskustvo života, okolnosti, vrijeme, trendovi; čudo je da su mreže bačene na riječ Gospodinovu. Nakon rezignacije, neuspjeha, dolazi uspjeh, ali zbog poslušnosti Božjoj riječi.
I nama je ovdje primjer i poticaj ove nedjelje, dok smo pozvani razmišljati o pozivu koji Bog pred nas stavlja, o poslanju koje imamo kao vjernici. Božja riječ stvara učenike, poslušnost Božjoj riječi, evanđelju, pravilu života svakog onog koji sebe naziva vjernikom. Primjer je ovdje Šimun Petar, ali i Pavao koji Korinćanima opisuje prvu ispovjest vjere, koju je i sam primio i postao navjestiteljem. I svi sveci naše Crkve, od Augustina i Franje Asiškoga, do svetaca naših dana, postali su učenici Gospodinovi na riječ Njegovu, osluškujući evanđelje Kristovo.

Iako danas živimo u vremenu kada riječ nema smisla, nego samo djelo; kada smo slični onima koji su od Isusa tražili čuda a ne njegovu riječ nade i utjehe; danas kada riječ doživljava svoju inflaciju i kada želimo od riječi pobjeći u tišinu, pred nas se stavlja Riječ koja stvara učenike, koja poziva i daje mir, sigurnosti, novost života i nadu koja pobjeđuje sve one tjeskobne trenutke beznađa života. Samo Božja riječ kadra je dati nam mir. Od nje ne smijemo bježati, sakrivati se. Jer ona nas poziva, daje milost slobode i čisti od grijeha. Samo kad Božju riječ prihvatimo, tada će i djela koja tražimo imati novi oris, jer će dobiti svoj smisao. Čudesna djela Božjeg milosrđa, bez njegove riječi, mogu nas impresionirati za kratko vrijeme. Ali kad je riječ i djelo povezano u cjelinu, nastaje sakrament, događaj trajne Božje prisutnosti koja nas posvećuje, poziva i daje nam poslanje.

Pozvani smo danas „izvesti na pučinu" svoga života i u beznađu i razočarenju života, na Božju riječ, doživjeti novost i radost života koji Bog daje ako se odazovemo njegovu pozivu. Nemojmo reći Bogu, danas, nakon pričesti: Idi od mene, grešan sam čovjek, nego s Izaijom recimo: Evo me! Mene pošalji! Amen.