RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak - Petak: 19.00 sati
• Nedjelja: 7.00 i 9.30

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 6 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Sad je vrijeme milosti
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Srijeda, 10 Veljača 2016 16:52

Započinjemo danas korizmeno vrijeme. Priprava je to od 40 dana za proslavu središnjeg blagdana naše vjere – Uskrsa. I kako nam govori simbolika liturgije, počevši od boje liturgijskoga ruha, pjesama koje imaju čisto pokornički karakter, te pepela kojim ćemo se u znak pokore posipati po glavi, ovo je vrijeme kada se čovjek treba pročisiti, pokoriti, diosta vrijeme milosti i spasenja. Pepeo koji danas obilježava ovaj dan – Pepelnicu, podsjeća na ugasli oganj, na život koji je prolazan, ali nas i podsjeća na to da u svoj svojoj prolaznosti možemo se očistiti – jer pepeo je čist i čisti od nečistoća. Ali oganj iz kojega je pepeo izišao, ponovno će biti upaljen na vazmenu subotu, kada ćemo započeti slavlje Uskrsa prema kojem težimo.

Za kršćane je ovo vrijeme obilježeno pokorom. Pokora korizmenoga vremena nema svoj smisao u tome da Boga umilostivi, već da tim svojim činima Bogu damo zahvalu, uzdarje za dar spasenja u uskrsnuću. Isto tako naša pokora nije vježbanje naše volje i izdržljivosti, već je čin kojim sa Crkvom hodimo prema Uskrsu. Stoga je korizmeni post, molitva i milostinja djelo Crkve, ne pojedinaca. Jer ako kao zajednica možemo često sudjelovati u grijehu, tako kao zajednica vjernika sudjelujemo u pokori, a time uz zahvalu Bogu i supatnju s Kristom, prikazujemo svoju žrtvu za grijehe onih koji se još nisu obratili. Tako je naša korizmena pokora, naš hod prema Uskrsnu, hod u novosti života čitave Crkve, a svaki od nas pojedinačno ugrađuje svoja djela pokore i poniznosti u onu veliku duhovnu građevinu Kristova tijela. Bez ove usmjerenosti pokore u korizmi na crkvenost, na zajednicu vjernika te na zajednički hod prema Uskrsu, sva naša pokora bila bi samo obična psihološka vježba samoodricanja, nekakve dijete i autodestrukcije. Korizmena pokora je zahvali čin kojim obnavljamo svoj duh približavajući se Gospodinu i svojem bližnjem, a sve to u temelju ima naše kršštenje, naše umiranje s Kristom i uskrsnuće na novi život. Upravo ćemo ovu sakramentalnu milost krštenja obnoviti u vazmenom bdijenju, kada ćemo se kao obraćeni i pročišćeni Božjom milosti ponovno podložiti Bogu.

Današnja čitanja pozivaju nas na promjenu puta, na odricanje od grijeha i prihvaćanje evanđelja. Prorok Joel najavljuje svečani post, te pokoru prikazanu Gospodinu uzdiže na razinu slavlja. Jer narod se čitavi okuplja, oglašavaju se trublje, i to ne da Boga umilostive, već da se na taj način Bogu približe. Apostol Pavao to će izreći zaklinjanjem u Kristu vjernicima u Korintu: dajte pomirite se s Bogom, jer sad je vrijeme milosti i spasenja. A pravo spasenje je u Uskrsu, onoj temeljnoj nadi čovjeka po kojoj prestaje biti privremeno biće i rađa se za vječnost s Bogom.

 

 

Isus u evanđelju svojim učenicima govori o tri temeljne pokorničke prakse, koje je Crkva prihvatila kao itinerarij svoga korizmenog puta. To je post, molitva i milostinja. U evanđelju Isus poziva na ta djela, ali upozorava da ih ne čine javno se pokazujući kao farizeji, koji su već primili svoju plaću, već da u nutrini svoga bića poste, Bogu prikazuju molitve i daju milostinju potrebnima. Time Isus želi reći da je iskrena ona pokora koja je u skladu s onim što se čini: ako se posti, ne treba o tome govoriti, dovoljno je da Bog to vidi i prihvaća takvu žrtvu; ako e moli, ne treba to činiti na raskršćima licemjerno, nego u nutrini svoga srca; ako se daje milostinja, neka se ne čini proračunato, nego u diskreciji ljubavi prema bližnjemu. Tako se zapravo i iskreno živi evanđelje: najprije se u nutrini svoga života prihvati i po njemu djeluje, a djela opravdavaju ono što čovjek vjeruje i čemu je usmjeren. Stoga nije potrebno činiti djela pokore da bi nas drugi vidjeli, nego će se naša djela pokore i obraćenja vidjeti na našem životu.

Jer, postiti nema smisla ako od onoga čega se sami odreknemo ne dadnemo svome bližnjemu; davati milostinju i činiti djela ljubavi nema smisla ako tražimo uzdarje; moliti nema smisla ako nas molitva ne preobražava. Korizmena pokora je tako obraćenje i iznutra i izvana, prihvaćanje evanđelja i provođenje u djelo ljubavi prema Bogu i prema svojim bližnjima.

Sada počinje vrijeme milosti i spasenja, vrijeme obraćenja i vjere u evanđelje. Na ovom korizmenom putu nismo sami. Ako ga prihvatimo kao put zahvale Bogu i supatnje s njime, a ne kao čin umilostivljenja Boga, tada ćemo osjetiti onaj lahor milosti koji potpomaže našu ljudsku slabost i susretsti Krista patnika za nas koji nas prati i potpomaže.