RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak-Subota: 6.00 i 18.00 sati 
• Nedjelja: 6.30, 9.00 i 10.30 sati

Svaki prvi petak u mjesecu
• Euharistijsko klanjanje od 18:30 do 21:00

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 140 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Da napredujemo u spoznaji Isusa Krista i u životu slijedimo njegov primjer. Razmišljanje uz 1. korizmenu nedjelju
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Petak, 12 Veljača 2016 08:44

Započeli smo korizmeno vrijeme, četrdesetnicu, koja u tradiciji Crkve je povezana sa postom, molitvom i djelima milosrđa. To je ujedno naša duhovna priprava, naše godišnje „čišćenje" duha koje ima svoj vrhunac i cilj u vazmenom bdijenju, kada kao Crkva obnavljamo svoja krsna obećanja i spominjemo se i svoga suusrkrsnuća s Kristom.

Koliko god to bilo vrijeme intenzivnije molitve i pobožnosti, čvrstih (a često puta licemjernih odluka) odricanja i milosrđa, kad ono prođe, vraćamo se u svoju „redovitost". Ipak, korizmeno vrijeme sa svojom duhovnošću treba donijeti obilat plod, a to je životna ispovjest vjere u Boga koji nas je jednom žrtvom svoga Sina spasio od vječne osude, od nas samih i naših grijeha, i dao nam da hodimo u novosti života. I zato korizmena pokora mora donijeti novost života, da bi nam ta novost na poseban način osvanula u slavlju Uskrsa. Novost se života očituje priznavanjem Boga i trajnom zahvalnošću, iskrenom vjerničkom, a koja se očituje u slavlju Euharistije i životnom svjedočenju.

Starozavjetni je vjernik – u zank svoje zahvalnosti Bogu za to spasenje darovano Izlaskom iz Egipta, Bogu prinosio prvine svojih plodova. Bog koji je nrodu dao novu zemlju zaslužuje dobiti prvinu uroda te zemlje, uz popratnu ispovjest vjere u Boga koji je narod svoj izabrani ljubio, izveo i hranio.

Upravo nam ova slika Ponovljenoga zakona može biti čest primjer u životu, da ona dobra koja smo od Boga dobili ne zaboravimo, nego da mu ih prinesemo kao žrtvu, kao svoju prvinu, na onaj jedinstveni način zahvale – u svetoj misnoj žrtvi. I sama misa čin je zahvale Bogu za primljeno spasenje, novi život po Kristu. Kao što je Izraelac Bogu prinosio prvine u znak svoje zahvalnosti i vjere, novosti života koji im je Bog dao izlaskom iz ropstva, tako i mi Bogu u euharistiji darujemo prvine svoga tjedna, svoga života u činu zahvale, ispovjesti vjere, ali i primamo uvijek obnovljenu milost u pričesti Tijelom Kristovim.
Lukino evanđelje započinje naš korizmeni hod s Kristom, prema Jeruzalemu, prema mjestu smrti, ali i novoga života. Luka opisuje događaj Isusove kušnje u pustinji, kamo je pošao praćen Duhom Svetim. Pustinja je mjesto susreta sa samoćom, susreta s Bogom, ali i mjesto u kojem čovjke može izravnati krive putove svoga življenja. Očito je da je Isusov odlazak u pustinju i naš put. Pustinja je bilo mjesto gdje je prvi čovjek nakon izgona iz raja započeo u muci i tjeskobi novi život. Ovdje u pustinji, Isus – čovjek i Bog, radi nas započinje novi život.

Četrdeset dana slika je 40 godina hoda pustinjom izabranog naroda na izlasku iz Egipta, onog spasonosnog vremena pročišćenja io priprave za veliko djelo. Ovime se Isus pripreamo za djelo spasenja ljudskoga roda, onih 40 godina Izrael da ue u obećanu zemlju, a mi 40-dnevnom pokorom za obnovu krsnih obećanja – našeg osobnog saveza s Bogom.

U pustinji, nakon 40 dana Isusu pristupa đavao. On je uvijek kao napasnih ondje gdje se čovjek želi Bogu posvetiti i krenuti ispravnim putem. Da odvrati od Boga, da ponudi bolje – jednostavnije rješenje, bezbolnije. Nije li to slučaj sa suvremenim reklamama u kojima se nude jednostavija rješenja, bezbolnija, brža... ona u kojima nema Boga, nema križa, nema spasenja, nema trajnih vrijednosti.

 

 

Đavao Isusa iskušava sa tri iskušenja, koja je sv. Ivan u svojoj poslanici sažeo sa požuda tijela, požuda očiju i oholost života. Prvo đavao Isusu nudi da od kamena stvori kruh, da utaži svoju glad. Isusov odgovor, odgovor je vjere njegova židovskog naroda, odgovor bibilije: Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Na taj način Isus materijalno stavlja na drugo mjesto, a čovjeku daje Božju riječ kao temelj egzistencije. Time ujedno tjelesnim požudama za „brže, više i jače" daje suprotnost, Božju riječ koja – riječima apostola Pavla Rimljanima je blizu nama, u ustima i u srcu našemu – Riječ vjere koja spasava.

Druga je kušnja, kušnja vlasti, kojom je đavao htio od Isusa učiniti svoga podanika nudivši mu čitav svijet. Ipak je On kralj nad svime stvorenim, ali i njegov odgovor: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome i njemu jedinom služi, ruši đavolsku požudu očiju koja uvijek hoće više, onu napast koja tjera čovjeka da želi biti gospodarom svijeta, a danas sve više i vremena. Nasuprot napašću za gospodstvom, nasuprot oholosti, dolazi poniznost pred Bogom, stav klanjanja i služenja Bogu, čime zapravo postajemo oni koji „vladamo" služeći, po primjeru Isusa koji je zavladao svemirom sa drveta križa.

Treća je kušnja bila kušnja preuzetnosti, onog grijeha koji čovjek često čini previše se uzdajući u Boga, tj. iskušavajući do koje granice može ići u svojoj igri sa Bogom. Isusov odgovor je jasan: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega. Time daje Isus primjer da se u svemu treba uzdati u Božje milosrđe, ali i svojim se silama života truditi da nam ispovijest vjere i uzdanje u Boga bude naš čin kojim nećemo Boga izigravati i iskušavati, nego njemu služiti u poniznosti i otvorenosti. U tome nam je primjer Isus, koga smo u korizmenom vremenu pozvani bolje upoznati i životom slijediti njegov primjer.

Njegova iskušenja u pustinji novi su korak života čitavoga čovječanstva. Svatko će od nas u korizmi, dok molitvom, djelima ljubavi i odricanjem želi dati Bogu svoju zahvlanost biti iskušavan. Pobjeda je u Kristu, je „tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen" – poučava nas danas sv. Pavao. I pravi je uspjeh korizmene pokore pobijediti ovisnost o privremenim zemaljskim užicima, napastima vlasti nad drugima i preuzetnosti, tj. duhovne lijenosti, da bi nam ispovijed vjere i obnova krsnoga saveza u vazmenoj noći bila iskrena i istinska, životna obnova vjere koju smo pozvani svjedočiti i slaviti u zahvalnosti za darovanu novost života.