RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak-Subota: 6.00 i 18.00 sati 
• Nedjelja: 6.30, 9.00 i 10.30 sati

Svaki prvi petak u mjesecu
• Euharistijsko klanjanje od 18:30 do 21:00

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 138 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Ako se ne obratite... Razmišljanje uz 3. korizmenu nedjelju
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Subota, 27 Veljača 2016 14:48


Korizma je povlašteno vrijeme obraćenja, odvraćanja uma i srca od grijeha, od svega onoga što nas sputava na našem uzvišenom putu prema Bogu. Bog, izvor milosrđa i svake dobrote, odredio je ovo vrijehe kao lijek našim grijesima, uz post, molitvu i djela ljubavi. Bog se tako iskazuje kao onaj koji je strpljiv sa nama, sa svojim ljubljenim čovjekom, jer mu je stalo do nas, do svakoga. I koliko god grešni bili, Bog nam iskazuje svoje milosrđe, a od nas traži samo jednu mjeru: ljubav prema njemu i prema bližnjemu.

Osvjedočenje Božjega milosrđa i strpljivosti sa čovjekom nalazi se u Starom zavjetu, u mnogim slikama Božje borbe sa izabranim narodom. Današnje prvo čitanje donosi nam početak onih događaja koje će Izrael pamtiti u svojoj religijskoj povijesti i na kojem će temeljiti svoju vjeru, događaji na koje će se vraćati uvijek kada ga sustignu nedaće povijesti. Prvo nam čitanje donosi poziv Mojsija i očitovanje Božjega imena. Bog izabire Mojsija da postane njegvoim posrednikom pred narodom. Mojsije tako postaje onaj koji je, i unatoč svom grijehu i bijegu i Midjan, izabran. Prad njim se očituje Božja različitost od čovjeka: grm koji gori a ne sagorijeva. Bog se spušta prema čovjeku koji ga i ne traži i daje mu poslanje. Pored toga poslanja, Bog objavljuje svoj ime: Ja sam koji jesam, hebrejski Jahweh. To je Bog koji je postojan kraj ljudske nepostojanosti – kao što će se očitovati kroz povijest Izlaska iz egipatskog ropstva. Bog koji je postojan, jer je Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, Bog koji ne zaboravlja svoja obećanja dana ocima, Bog koji daje nova obećanja. Očitovanje Boga pred Mojsijem početak je događaja Izlaska iz ropstva Božjega naroda. Ujedno, očitovanje je to Božje strpljivosti, jer iako je narod grijehom završio u Egiptu, iako isti taj narod još će mnogo puta svojom neposlušnošću skriviti svoju nedaću, Bog daje uvijek novu šansu – obraćenje. Jer Bog je to postojan, koji se ne mijenja, ne povlači svoju riječ, ostaje dosljedan. Ta se dosljednost i postojanost ljubavi i milosrđa konačno očitovala u Isusu Kristu, gdje je Bog ostvario onaj pravi Izlazak čovječanstva iz ropstva grijeha i smrti u novi život u Duhu. To je onaj put koji je svaki od nas prošao krštenjem, put na kojem svatko od nas dobiva novu priliku od Boga koji ga ljubi i koji je strpljiv sa čovjekom.

Apostol Pavao u poslanici Korinćanima podsjeća na te događaje, događaje Izlaska te pritom aludira na Krista, kao duhovno jelo i pilo, duhovnu stijenu koja je narod pratila. Ipak, nije čitavi narod ušao u zemlju obećanja, jer neki nisu bili Bogu po volji. Pavao opominje da su to bili pralikovi. Iskazivanja o slici prošloga vremena pouka je sadašnjemu vremenu, jer „sve se to zbivalo njima da bi bilo za upozorenje nama, koje su zapala posljednja vremena". Oni su izigrali Božju strpljivost i milost, sami sebe osudili da ne vide i osvjedoče se Božjim obećanjima. Stoga, Pavao opominje da se ne mrmlja, ne sudi protiv Boga, nego Boga nasljeduje, slijedi onaj duhovni put koji je pokazao u Kristu, put nasljedovanja i čiste vjere.Može netko biti siguran u svoju vjeru, ali mora paziti da ne padne na ispitu ljubavi prema bližnjemu. Jer to je onaj put Izlaska koji nam je Krist pokazao, put kojim smo posebno pozvani hoditi u vremenu korizme, kada nam Bog svoju strpljivost i milosrđe pokazuje ponajprije pozivom na post, molitvu i djela ljubavi, ali i u križnom putu svoga Sina, onoj pobožnosti koja u nama treba probuditi onu vjeru, nadu i ljubav s kojom je Krist hodio na putu našega Izlaska iz ropstva grijeha. Uvijek moramo gledati unatrag i učiti od otaca u vjeri, ispravljati svoje putove po onim primjerima koje nam Bog daje. A u našem vremenu dao nam je toliko svetaca koji su nam putokaz nasljedovanja, onaj oslonac koji nam pomaže da čvrsto stojimo i ne padnemo.

Evanđelje današenje nedjelje daje nam u tom smislu dva poticaja. Isus dolaze neki očevidci događaja krvoprolića u Hramu. Na njihovu tragičnu vijest Isus ogdovoara hladno, dajući tako pouku. Oni koji su poginuli prilikom prinošenja žrtve u Hramu, nisu grešniji od drugih Gallejaca, niti oni koji su poginuli u Jeruzalemu, nisu grešniji od drugih Jeruzalemaca. Nego, ako se ne obratite svi ćete tako propasti. Time Isus ponaprije brani one koji su poginuli, ali i brani Boga. Jer ne stradaše oni svojom krivicom, niti je za to kriv Bog. Nije kazna na njih pala Božjom mržnjom, nego da budu na primjer onima koji dolaze iza njih.

Često u životu treba „izvlačiti" pouke iz povijesti, da se ne bi ponovile, jer su se dogodile da bi nama bile primjer. A primjer je poticaj na obraćenje, na promjenu srca i životnog stila, u skladu sa Božjom strpljivošću i ljubavi prema nama. Moramo se učiti čitati povijesne događaje naše vjere i našega naroda, jer zaborav vodi u ponavljanje onih istih pogrješki otaca, onih istih katastrofa koje smo proživljavali. Naš narod, kao i svaki narod na svijetu, može doživjeti „amneziju" svoje vlastite povijesti, ali onda, iako misli da čvrsto stoji – pada. Nitko od nas ne želi da nam se ponove nemili događaji 90-ih, niti da zaboravimo tisućljetnu otačku vjernost Bogu i Crkvi, a ipak nam se to događa. Isus je tada upozorio na žrtve koje su opravdane samo ukoliko oni koji su bili svjedoci tih žrtava ne promjene svoj život. Jer Bog je strpljiv, ali ima granica, daje nam onoliko koliko smo mi spremni dati njemu. Stoga je korizma vrijeme kada Boga darujemo promjenom svoga života, iščitavajući svoju povijest i obraćajući se. Tu nam je drugi primjer ovoga evanđelja: neplodna smokva, koja nakon tri godine ne donosi plod, nego crpe zemlju postajući tako parazit. Isus je u ulozi vinogradara, koji moli gospodara da mu dopusti da još jednom okopa i zagnoji smokvu, pa da sačeka drugu godinu u nadi da će dati ploda. Ako ne – posjeći će je. Bog tako postupa i sa nama: daje nam u svome Sinu Isusu Kristu novu priliku obraćenja i promjene života i životnog stila, dopušta da nas Isusov primjer potakne da donesemo rod, da ne budemo besplodni. Jer Bog se doista trudi oko svakoga čovjeka, daje mu neizmjerno prilika. Ipak, je na čovjeku, na svakom pojedincu hoće li znati prepoznati primjer koji mu daje, poticaj na novi i drugačiji život koji Bog nudi.
Neka nam svima korizmeno vrijeme pokore bude vrijeme priznavanja i prihvaćanja svoje grješnosti i ograničenosti, ali i bezgraničnog Božjeg milosrđa i nove prilike koju nam daje. Tako svjesni toga i na putu obraćenja, u vazmenoj ćemo noći moći posvjedočiti svoju vjeru obnovljenim duhom i u istini ostvariti ono što sada u otajstvima slavimo. Isus Krist jedini je put novosti života, put izlaska iz tame grijeha, tjeskobe i depresije, i jedina nada koja nas drži čvrstima da ne padnemo onda kada smatramo da smo čvrsti i postojani.