RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak - Petak: 19.00 sati
• Nedjelja: 7.00 i 9.30

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 252 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Ustat ću i poći svome Ocu. Razmišljanje uz 4. korizmenu nedjelju
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Nedjelja, 06 Ožujak 2016 18:49

Svaki čovjek gaji svoju sliku o Bogu. Posljedica je to vjerskog odgoja i rasta - kako u obiteljima tako i u župi. Često ta slika o Bogu zna biti poremećena osobnim očekivanjima i razočaranjima, krivim mišljenjima i vjerničkim stajalištima; često je to slika o Bogu koji mora davati, a kojemu se ne daje ništa za uzvrat; Bog koji mora iskazivati svoju milost samo onda kada je nama to potrebno... Ovo korizmeno vrijeme prigoda je da svake godine iznova pročišćavamo svoj pogleda na Boga, da se uskladimo s Evanđeljem u kojemu nam Isus opisuje lice Oca koji je milosrdan i čovjekoljubiv, Boga koji se drži svojih obećanja i oprašta, jer nas neizmjerno ljubi, jer nas je pomirio sa sobom u Kristu ne ubrajajući nam grijehe, nego polažući u nas riječ pomirenja.

Bog koji se drži svoga obećanja i daje novost života - tema je prvoga čitanja iz knjige o Jošui. Narod je završio 40-godišnji hod kroz pustinju i novi je naraštaj Izraelaca ušao u obećanu zemlju. Znak saveza s Bogom je proslava dvaju blagdana - onoga Pashe, u spomen na izlazak, i Beskvasnih kruhova. Oba blagdana, premda različitog sadržaja, narod slavi odjednom: blagdan stočara – Pasha i blagdan ratara – Beskvasni kruhovi, znak su da je Bog ispunio svoj dio Saveza i obećanja – narod je ušao u obećanu zemlju, nastanio se u Gilgalu i sada počinje živjeti samostalno, ispunjavajući svoj dio Saveza.
Bog se ovime pokazao kao onaj koji je milostiv i dosljedan, izbrisao je sramotu egipatsku s naroda, sramotu koju mu je narod nanio pri hodu kroz pustinju, opraštajući grijehe i dajući novost života u novoj zemlji. Proces Izlaska je završen, ali će Izlazak uvijek biti teološka tema oslobođenja od grijeha i nevolja koje će zadesiti narod kroz povijest.

Božje opravdanje čovjeka u punini je očitovano u Isusu Kristu. Pavao, pišući Korinćanima, kaže: Tko je u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo gle nasta! A ta novina je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu i položi u nas riječ pomirenja. I odatle novo poslanje nas kršćana, krštenika, vjernika: biti Božji poslanici pomirenja. Prije svega je ono pomirenje nas samih s Bogom, a potom i svjedočanstvo pomirenja pred drugima, pred onima kojima treba pokazati lice Oca milosrđa i ljubavi.

 

 

Lice Milosrdnoga i čovjekoljubiva Oca pokazao je u punini Isus Krist. Njegova smrt na križu, koliko god bila mučki čin ubojstva, postaje po vjeri čin Božje ljubavi, jer Bog ni sina svoga ne poštedje radi nas i našega spasenja, a Sin Božji iz ljubavi prema nama prihvaća muku križa i tamu groba, da nas iz grobova izvede i podari nam novi život i spasenje, novost života. I tako ispuni novi i završni Izlazak čovječanstva iz ropstva grijeha i smrti.
Lukino evanđelje donosi najdivniji teološki traktat o Božjem milosrđu: prispodobu o razmetnome sinu, tj. prispodobu o milosrdnom Ocu, koja je svim vjernicima dobro poznata. Isus se ovdje prikazuje kao dobar poznavatelj čovjeka, u današnjem smislu psiholog. Prikazuje sliku čovjeka željna samostalnosti i slobode, koji traži svoj dio očevine, rasipa svoje imanje živeći razbludno, a potom pada na dno grijeha. Na tome dnu biva ponižen i poražen, poistovjećen sa svinjom – koja je prema židovskom zakonu bila nečista životinja vrijedna prijezira. I na tome dnu se događa obrat: Ustat ću i poći svome ocu. Reći ću mu: primi me kao jednog od svojih najamnika jer nisam više dostojan biti tvoj sin. Ali lice oca je drukčije: čim ugleda sina koji je otišao, otac mu trči u susret. „Otac je, naime, onaj koji se, vidjevši sina, baca njemu oko vrata."

I priređuje mu veliku gozbu. Ali ima i drugog sina, koji se na taj očev čin rasrdi. Jer čitav je život uz oca i nikad nije prestupio njegovu zapovijed, ali nikad nije ni iskoristio očevu dobrotu. Otac posreduje: Sinko, ti si uvijek sa mnom, i što je moje, tvoje je. No trebalo se radovati jer ti se ovaj brat vratio iz smrti u novi život.

Oba sina slika su nas vjernika, a otac Boga. Na kraju: onaj razmetni sin ima ispravnu sliku oca: otac je onaj koji će ga primiti barem kao svojega najamnika. A stariji sin – u ljubomori i zavisti - ne prepoznaje dobra koja ima. Najveće je dobro ona novost života koju nam je Isus pokazao: biti u Očevoj blizini. Stariji sin uvijek je u očevoj blizini, i što je očevo i njegovo je. Ali ovaj se mlađi pokajao i vratio, i to je razlog velikom veselju. Ovdje nam Isus pokazuje da Bog nas ljubi djetinjom ljubavlju, ljubavlju koja lako oprašta i uvijek iznova ljubi. Božja nas ljubav treba – da bi se očitovala kao ljubav.

Ispravna slika Boga nastajala je kroz povijest spasenja postupno. Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev pokazao se dosljednim svojim obećanjima uvevši narod u obećanu zemlju i ostvarujući svoja obećanja. Bog živi davao je narodu nova obećanja spasenja i novine života po prorocima navješćujući dolazak Mesije – Spasitelja. U Kristu je ispunio svoja obećanja, ali je i dalje ostao neshvaćen, ukalupljen u nakazne slike pojedinih vjernika ili vjerničkih skupina. Ali Isus u evanđelju i dalje daje ispravnu sliku Boga koji ljubi, milosrdnog Oca koji nam daje oproštenje i ljubav bez kraja. Samo se treba vratiti i pokajati, prihvatiti milosrđe koje nam nudi. Treba, također, znati vrjednovati i one stvarnosti koje Bog daje vjernicima koji se drže Božjih uredbi i žive po evanđelju: blizina Boga u našem životu najveće je bogatstvo koje nam može dati.

Doista, svi smo potrebni te Božje ljubavi i milosrđa, Očeva zagrljaja kad mu se vraćamo s pokorničkim riječima: Sagriješih protiv neba i pred Tobom, nisam više dostojan biti Tvoje dijete.