RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak-Subota: 6.00 i 18.00 sati 
• Nedjelja: 6.30, 9.00 i 10.30 sati

Svaki prvi petak u mjesecu
• Euharistijsko klanjanje od 18:30 do 21:00

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 125 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

5. korizmena nedjelja ... da odvažno stupamo putem Kristove ljubavi
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Subota, 12 Ožujak 2016 20:58

Iz 43, 16-21
Fil 3, 8-14
Iv 8, 1-11

Korizmeno vrijeme je hod, hod čovjeka u vjeri i predanju Kristu, Sinu Božjemu. Korizmeni hod vjernika označen je djelima ljubavi, pokorom i intenzivnijom molitvom, kao vanjskim znakom unutarnjeg događanja – obraćenja od grijeha i obnavljanja duha u spoznaji Božje ljubavi.
Hod čovjeka označen je kretanjem prema naprijed, ostavljanjem događaja, osoba, činjenica i djelâ iz sebe – u prošlosti. Hod u obraćenju označen je oslobađanjem od tereta koji čovjek često vuče za sobom, koji ga koči i ne dopušta mu kretati se prema novome cilju. Današnja liturgijska čitanja, u vrhuncu korizmenog vremena upravo nam govore o ovome: ići naprijed, ostaviti iza sebe sve „staro", sve što koči, sve što se predstavlja kao teret prošlosti i prepustiti se Božjoj ljubavi i domišljatome milosrđu koje oslobađa i daje novi život.

 


Prvo čitanje donosi jednu od pjesama obećanja iz središnjeg dijela Izaijine knjige. Prorok narodu u babilonskom sužanjstvu doziva u sjećanje Božju ljubav iskazanu Izlaskom iz Egipatskog ropstva, ali naviješta nova djela Božja. Narod poziva da zaboravi prošla vremena i da otvori oči na Božje milosrđe koje se „sada" događa: „Ne spominjite se onoga što se zbilo, nit mislite na ono što je prošlo. Evo, činim nešto novo; već nastaje: zar ne opažate?" – poziva prorok. Izaija ovdje poziva narod da ne zaboravi Božje djelovanje u svojoj povijesti, ali neka zaboravi zamamnost i slatkoću ugodnoga života, života koji je obilježen grijehom i napuštanjem Boga, vlastite tradicije i vlastite povijesti. Bog, koji je unatoč grijesima naroda izveo projekt Izlaska do kraja, sada će učiniti i nešto novo: ne samo da narodu sprema novi izlazak, izlazak iz babilonskog sužanjstva, već će to učiniti na čudesan način. Narod kojemu Bog daje obećanje, treba samo gledati naprijed, s nadom u budućnost i vjerom u Boga, i ne osvrtati se na svoju prošlost – koja koju treba prepustiti Božjem milosrđu.

Starozavjetna poruka glasno odzvanja i u Crkvi i društvu današnjice. Činjenica je da naše društvo, a pogotovo Crkva, još uvijek živi u nedovršenoj prošlosti. Radi se o tome da se rado spominjemo svoje prošlosti, ali ne u smislu da smo iz nje izvukli poučak za život, već da u njoj tražimo oslonac, utjehu i nadu, ili pak nalazimo dobar uteg koji će čovjeku spriječiti da u punini iskusi Božje milosrđe i oproštenje. U prošlosti žive oni „duhovi" koji nas vuku natrag, ne daju nam prijeći prag nade i otvoriti se Božjem djelovanju, koje ne možemo kontrolirati ili učiniti da bude „po našemu". U prošlosti se nalaze političke situacije koje dozivaju „bolja vremena", nalaze se osobne i obiteljske situacije koje su obilježene padovima, slabostima, grješnošću – a koje pored toga što predstavljaju osobno sudbinu, postaju moćno oružje u rukama onih koji nas poznaju „od prije" i ne dopuštaju nam da napredujemo i kročimo novim stazama koje nam je Bog darovao oproštenjem i pomirenjem u sakramentu ispovijedi. Prošlost može biti mjesto u kojemu se ogleda Božji hod s čovjekom u ljubavi, prošlost može biti i mjesto u kojemu se ogleda vlastita sebičnost i lažna – egoistična savršenost, te se prema njoj mjeri sadašnjost naših bližnjih, djece i mladih...

I sveto je Pavao, pišući Filipljanima, bio svjestan da mu je Bog odriješio spone prošlosti, otvorio mu put prema budućnosti punoj Božje ljubavi i snage. Zato i piše: „što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva u Kristu Isusu". I Pavao je svjestan da nije dovršio hod prema savršenosti, već hodi i dalje, u strpljivosti i nadi, da bi dostigao cilj života: biti suobličen Kristu.


Bludnicu koju pismoznanci i farizeji, ljubitelji nedovršene prošlosti i gospodari židovske budućnosti, koji se postavljaju u ulogu suca Božjega milosrđa, stavljaju pred Isusov sud, ne bi li njega osudili. Ivanovo evanđelje, koje je puno teološkog značenja i često neshvatljivo u simbolici govora, danas donosi jasan i znakovit tekst. Sve je podvrgnuto zakonu, onomu Božjemu danom po Mojsiju. Zakon je carevao namjesto Božje ljubavi, zakon je osuđivao umjesto da oslobađa, zakon je donosio obveze, dok su prava bila uzurpirana samo religijskoj eliti. Isus donosi obrat, pred optužbama ostaje arogantno indiferentan, ne bi li umanjio napetost koja je nastala od očekivanja njegova suda koji bi njega samoga osudio i ne bi li pokazao pravo značenje Božjega zakona. „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen" – riječi su kojima ih je Isus razoružao, oteo im svaki zakonski argument i donio novi zakon – zakon ljubavi i opraštanja, zakon koji dovršava jednu prošlost i stvara novu sadašnjost okrenutu prema budućnosti. Bijeda i milosrđe – reći će sv. Augustin – ostaje na mjestu osude, Isus i grješnica koja je dobila novi život, novu priliku za život koji je sada utemeljen na iskustvu Božjega milosrđa. Isus nije osudio, ali je dao poticaj za hod naprijed, prema cilju života: Idi i nemoj više griješiti!

Korizmeni hod svakog vjernika, kao i životni hod svakoga čovjeka, treba biti obilježen ispravnim sjećanjem na prošlost u kojoj se nalazi iskustvo života i iskustvo Božje ljubavi. Pogled na prošlost samo utoliko ima smisao, a zato i kaže stara poslovica da je „povijest učiteljica života". Svako poniranje u prošlost, da bi se iz nje izvlačilo grijehe, grješne situacije i grješne prigode, zatvara čovjeka, oslabljuje mu put prema budućnosti i guši svaku nadu. Kao vjernici, ove smo nedjelje pozvani sa zahvalnošću gledati u svoju prošlost u kojoj se nalazi naša bijeda i Božje milosrđe, te odvažno hoditi kroz život putem Kristove ljubavi. Amen.