RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak-Subota: 6.00 i 18.00 sati 
• Nedjelja: 6.30, 9.00 i 10.30 sati

Svaki prvi petak u mjesecu
• Euharistijsko klanjanje od 18:30 do 21:00

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 131 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Vazmeno trodnevlje - Dar Krista patnika, Uskrsloga Gospodina
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Četvrtak, 24 Ožujak 2016 12:53

Započinjemo slavlje središnjeg otajstva kršćanstva: muke, smrti i uskrsnuća Isusa Krista, Sina Božjega. Pred nama će se otvoriti otajstvo vjere, toliko naviještano po prorocima u Starome Zavjetu, a ostvareno u vremenu – događaji koji su označili prijelom za čitavo čovječanstvo. Bog je nepravdu i osudu pretvorio u događaj otkupljenja od nepravde, patnju pretvara u oslobođenje od patnje, smrt gubi svoju snagu, nastupa vrijeme nade i vječnoga života.
Tri dana, tri liturgijska slavlja koja po svojemu sadržaju odražavaju tradiciju naše vjere, starinu obreda, a snagom govora otajstva kao da nas uvlači u samo otajstvo Isusove predaje, muke, raspeća, pokopa i uskrsnuća.

Veliki četvrtak završava korizmeno vrijeme. Jutarnjom misom posvete ulja u stolnim crkvama diljem svijeta, svećenici okupljeni oko svoga biskupa ordinarija, slave spomen uspostave svetoga Reda. Posvetom i blagoslovom ulja daje im se naglasak na službi Krista svećenika i kralja – Sluge Božjega poslanoga da donosi spasenje i ozdravljenje, upravo ono to će svećenici pomazivanjem krizmenim i bolesničkim uljem činiti u ime Kristovo.

Večernja misa, početak je obreda vazmenoga trodnevlja i prema staroj kršćanskoj tradiciji, večernje slavlje Mise večere Gospodnje pripada obredu velikoga Petka – dana Isusove smrti. Misa večere Gospodnje sadrži nam dva važna momenta za kršćansku duhovnost: uspostava euharistije, slavlja Isusove trajne prisutnosti među učenicima i uz nju poslanje ljubavi. Noć s velikog četvrtka na veliki petak, u našoj tradiciji pobožnosti povezan je s bdijenjem, tzv. Getsemanskom urom, kada vjernici, zajedno s Isusom bdiju iščekujući Isusovu izdaju i uhićenje.

Sadržaj nabijen emocijama, kao da izlazi iz okvira tradicije rimskoga obreda. Ipak, takav sadržaj govori o starini obreda i važnosti značenja za život vjernika. Uspostava sakramenta euharistije vodi nas na izvorište – u dvoranu Posljednje večere gdje se odvija prava drama predanja. Isus zajedno sa svojim učenicima oko pashalnoga stola, i hrana. Zajedništvo postaje tako temelj – biti okupljen oko Isusa, u svečanom događaju, to je temelj euharistije. Potom hrana: kruh i vino, kao dvije temeljne religijske esencije čovjekove egzistencije, po molitvi Isusova predanja postaju njegovo Tijelo i Krv, zalog Njegove trajne prisutnosti. Zborna molitva izražava to otajstvo: slavimo presvetu večeru kad je tvoj Jedinorođenac, spreman da pođe u smrt predao Crkvi žrtvu novoga Saveza; dok darovna molitva naglašava: kad god se slavi spomen ove žrtve, izvršuje se djelo našeg otkupljenja: zato daj da dostojno slavimo ta otajstva. Darovna pjesma, koja u govori o otajstvu u svojoj starini i svečanosti, poziva na zajedništvo: Gdje je ljubav, prijateljstvo, Bog je ondje. / Kad se dakle sakupljamo mi u jedno./ Nek se više i ne dijele naše misli./ Nek je konac zlobnim svađam, a i raspram./ U sredini našoj neka bude Krist Bog.

Misa večere Gospodnje pred nas stavlja pitanje našega prihvaćanja Isusova mandatuma – njegova obećanja da će ostati zauvijek s nama, prisutni i Uskrsli, u sakramentu euharistije. Pred nas stavlja pitanje ispravnoga shvaćanja njegove žrtve: naše bratske ljubavi, ljubavi koja je spremna predati se i preko granice čovjekova shvaćanja. A u agoniji Getsemanskoga vrta, u prihvaćanju Božje volje, onoga kaleža predanja volji Očevoj, Isus prima na sebe svu samoću, ostavljenost, napuštenost i marginaliziranost svakoga čovjeka; prihvaća na sebe čovjekovu krajnju patnju koja se izražava krvavim znojem na njegovu čelu.
Tišina i praznina naših crkava svjedoči o tom predanju. Dok nema Zaručnika, nema ni slavlja, nema ni radosti... Ostaje čekanje, čekanje konačnog predanja smrti na križu i čovjekova potpunog otkupljenja.

Veliki petak odiše tišinom i tugom. Toga dana Crkva ne slavi euharistiju, sve je usmjereno prema sinoćnjem Isusovom predanju u ruke krvniku i prema njegovoj muci i smrti. U deveti čas Crkva se okuplja na Službu muke Gospodnje. U tišini, činom prostracije pred ogoljenim oltarom, svećenik iskazuje svoje svećeničko – kristoliko predanje. Bez pozdrava moli s narodom: Smrt je baština grijeha Adamova, koja prelazi na sve naraštaje. Nju si uništio mukom Isusa Krista, svoga Sina, našega Gospodina. Po zakonu naravi mi smo slika Adamova: daj, molimo, da po milosti posvetnoj budemo slika Kristova. I liturgijska čitanja, četvrte pjesme o Sluzi Gospodnjem proroka Izaije (Iz 52,13-53,12), koje navješćuje radost unatoč smrtnoj agoniji: Gle, uspjet će Sluga moj, uzvisit će se, podignuti i uzdići veoma! – i čitanje poslanice Hebrejima (Heb 4,14-16;5,7-9) o Velikom Svećeniku koji prodrije kroz nebesa, uvertira su u događaj muke. Muka po Ivanu naviješta se bez svečanosti navještaja evanđelja, da se naglasi praznina i bol zbog smrti Kristove i jednostavnost obreda kojim se želi pojačati i duhovni post.

U Sveopćoj molitvi, Crkva se okuplja moliti pred Raspetim Gospodinom, vjerna njegovoj riječi, za sve svoje potrebe. Krist Raspeti postaje naš zagovornik kod Oca, po njemu Bog uslišuje naše molitve! Pred Raspetim sve je čovjekovo raspeto, otkriveno, sve je otkupljeno. Raspeti Krist otkriva novu nadu i snagu čovječanstva. Svu nepravdu svijeta, sve boli čovjeka, sve slabosti... On je uzeo na sebe i pribio na križ, da naš križ bude lakši. U tome duhu očituje se i klanjanje križu i sveta pričest u završetku obreda velikoga Petka.

Velika subota dan je tišine i počivanja Gospodina u grobu. Drevna homilija na veliku subotu, koja se čita u Službi čitanja časoslova – jedinoj liturgijskoj molitvi velike subote – piše: „Što je ovo danas? Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost, jer Kralj spava. Zemlja se prestrašila i zašutjela, jer je Bog u tijelu usnuo i probudio pomrle od početka svijeta. Bog je umro u tijelu i oživio podzemlje." I čitanje nastavlja pripovjedati kako je Kralj potražio praroditelja Adama i poveo ga iz podzemlja uz poklik: „Probudi se ti što spavaš!" i oživio ga uskrsnućem od mrtvih zaslugom svojih svetih rana.

Noć sa velike subote na nedjelju uskrsnuća obilježena je bdijenjem. Vazmeno bdijenje, majka svih vigilija, noć je u kojoj će – prema staroj predaji – Krist Proslavljeni ponovno doći među nas. Noć bdijenja, sa svim svojim obredima, noć je u kojoj Crkva slavi Kristovu pobjedu i svoj novi – božanski život. Počevši od službe svjetla – koja odiše starinom obreda, s hvalospjevom pobjednoj – vazmenoj svijeći, preko liturgijskih čitanja povijesti spasenja, do svečanog zapjeva „Aleluja! Aleluja! Aleluja!" – bdijenje nas uvodi u onu liturgiju koju ćemo slaviti s Kristom u vječnosti. Pobjeda – koja se toliko spominje u liturgijskim tekstovima, ima svoj vrhunac u krsnoj službi, u kojoj se odvija prava pobjeda života nad smrću, pobjeda Krista u novokršteniku. Crkva te noći krsti svoje katekumene, u krilo prima spašenike, a mi već kršteni oživljavamo svoj krsni savez s Bogom obnovom krsnih obećanja. U ovome obredu nalazi se smisao naših korizmenih odricanja, ispravljanja krivih putova čovječanstva... Tek oni kršteni mogu pristupiti stolu Gospodnjemu, stolu gozbe Jaganjca Uskrsloga.

Krista Raspetoga sada prepoznajemo kako nam je obećao – u događaju spasenja i nadi vječnoga života kroz sakrament krštenja, i u euharistijskom slavlju – u kojemu na Uskrs među nas dolazi kao Krist Uskrsli i živi.