RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 18.00 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 18.00 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 29 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju! Razmišljanje uz 2. vazmenu nedjelju
Duhovni kutak © vlč. S. Košćak i vlč. K. Kuhar
Autor vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak   
Petak, 01 Travanj 2016 23:44

 prayer-for-the-media

Druga je vazmena nedjelja, ujedno i nedjelja Božanskoga milosrđa, onog milosrđa koje se na ljudski rod izlijeva po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista. Prošle smo nedjelje proslavili najveći kršćanski blagdan, središnje otajstvo naše vjere – Uskrsnuće Kristovo. Taj nas događaj treba uvijek iznova iznenađivati, buditi u nama vjeru i povjerenje u Boga koji ne dopušta da čovjek ostane u tami grijeha, već mu po križu daje novi život koji nema kraja.

Blagdani nam dolaze svake godine, ali ti blagdani ne smiju postati rutina ili folklor, ili samo čin kojim ćemo glumiti našu vjeru u Boga, nego trebaju uvijek iznova – iz godine u godinu – otkrivati nam novost otajstva Božje ljubavi i milosrđa prema nama.

Jer svi smo u traženju novoga, života u miru, koji samo Gospodin daje. Takvu novost čitamo u Djelima apostolskim, onu novost koja se dogodila u vremenu prve Crkve, nakon Isusova uskrsnuća i nakon Pedesetnice, kada su apostoli – među njima prvi Petar – na navještaj Radosne vijesti okupljali one koji su povjerovali u Krista. Događaji koje opisuje početak djela apostolskih, ostvarenja su Isusovih obećanja. Vjera apostola, na kojoj je sagrađena naša Crkva katolička, bila je razlogom širenja Istine o Bogu i Čovjeku, Sinu Božjemu, Isusu Kristu. U njegovo ime apostoli su činili mnoga čuda, a čuda su – kao i u slučaju apostola za Isusova života – privlačila pozornost i budila vjeru. Jer čovjek je i tada tražio mir i spokoj oproštenja grijeha i novoga života, a to je sve mogao ostvariti samo po vjeri u Krista, Sina Božjega. To je ona vjera koja je začeta na praznom grobu Isusovu, vjera koja ne vidi, tj. nema materijalno osvjedočenje, već vjera koja se živi u trajnoj napetosti između onog ostvarenja Božjih obećanja koja već sad uživamo, ali ne još u svojoj punini. Ta vjera započinje traženjem Gospodina i njegove slave.

Upravo je to «tražiti Gospodina» proželo čitavu Radosnu vijest – evanđelje. Nakon vijesti o praznomu grobu, učenici su tražili Gospodina, a našli su samo prazan grob na kojem je stajala poruka novoga života koji je Bog po Kristu darovao čovjeku. Među učenike koji su bili ustrašeni dolazi Uskrsli Isus i donosi mir, mir za kojim čovjek čezne kroz čitavu povijest. Taj mir osvjedočen je ukazanjem Uskrsloga u zajednici onih koji su povjerovali i primili dar Duha Svetoga da postanu svjedoci njegova milosrđa. Međutim, među njima nije jedan od učenika, Toma, koji i dalje, sam traži svoga Gospodina. To je i razlog njegove nevjerice, jer nije bio dio zajednice koja je postala svjedokom novoga života njihova ubijenog i uskrsloga Učitelja. Toma je slika svih onih «vjernika» koji Gospodina traže na drugim mjestima, izvan zajednice vjere koju podržava Duh Sveti. Za njega je prazan grob mjesto gdje je ležao mrtvi Učitelj, ali još nije postalo mjesto Radosti i Mira.

sermon on the mount

Stoga i Isusov prijekor Tomi i poziv da se osvjedoči svojim dodirom da je to onaj njegov Učitelj i Gospodin koji je trpio na križu. I ne budi nevjeran, nego vjeran – kaže Isus Tomi, ali i svima nama koji danas tražimo u vjeri materijalno osvjedočenje, umjesto da prihvatimo mir koji Gospodin daje. Taj mir se nalazi u zajednici onih koji vjeruju, na kojima počiva Duh Sveti. A osvjedočenje naše vjere još uvijek je u znakovima – kao u zrcalu, reći će sv. Pavao, a ti znakovi odražavaju onu stvarnost koju je Gospodin svima nama pripravio u domu Očevu.
Isus na kraju govori Tomi, ali i drugim učenicima, dodajući posljednje blaženstvo: Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju. Doista, vjera ne počinje gledanjem, nego slušanjem, osluškivanjem Božjega govora u njegovoj svetoj Riječi, u životnom iskustvu zajednice vjernika, onih koji postaju svjedoci milosrđa Božjega, onih koji svoj život oslanjaju na vjeru da je Krist Prvi i Posljednji njihova života, i Živi – u Crkvi, u kojoj po sakramentima i danas dolazi među nas i donosi nam svoj mir i milosrđe.

U bujici ponuda religioznosti suvremenoga svijeta možemo se i mi naći u liku Tome apostola, ali i svih onih koji su na propovijed Petrovu bili oduševljeni, ali se nisu pridružili zajednici apostola i učenika, nego su postrance, na drugima putovima tražili svoga Gospodina. Ta napast da budemo posebni, da se materijalno osvjedočimo onome što vjerujemo ne čini nas lošim ljudima, nego nas uči – po vlastitu iskustvu, da Gospodina ne možemo naći živeći «privatnu vjeru ili privatnu religioznost». Krist je doista Prvi i Posljednji i Živi našega života, ali samo ukoliko je Krist koji se traži i nalazi u zajednici vjernika – Crkvi. U Crkvi Bog izlijeva na nas svoje neizmjerno milosrđe, ostvaruje sva obećanja, daje Duha Svetoga koji nas uvodi u svu Istinu i daje nam da postanemo i mi svjedoci, oni koji nisu vidjeli, a vjeruju. I da tako vjerujući, imamo život u imenu njegovu. I samo u Crkvi, ne u privatnoj vjeri, događaju se blagdani koji nam iz godine u godinu daju nešto od novine onoga što nam je Bog obećao i pripravio u vječnosti.

Molim danas sa čitavom Crkvom da nam Bog vječnog milosrđa ovim vazmenim slavljem raspali našu vjeru, umnoži milost da sve dublje shvaćamo što je Krst koji nas je oprao, što je Duh koji nas je rodio za djecu Božju i što je Krv koja nas je otkupila od grijeha i darovala nam novost života u zajednici Kristovih učenika. Amen.