RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 18.00 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 18.00 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 145 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Čuvari svetišta
Utorak, 08 Lipanj 2010 11:36
Već tradicionalno, župnik ludbreške župe ujedno je i čuvar Svetišta. Kako je zbog velikog broja svećenika koji su upravljali ludbreškom župom nemoguće spomenuti njihova imena, ovdje ćemo navesti samo imena župnika koji su bili čuvari svetišta od kad je 1939 pokrenuta inicijativa za ispunjenjem zavjeta do vremena kad je zavjet izvršen.

MATIJA CRNKOVIĆ, 1937-1945.
Velečasni Matija Crnković župnikovao je u Ludbregu od 1937. Do travnja 1945., kad su ga partizani uhitili, optužili i ubili u Varaždinu, početkom lipnja 1945. Godine. Vodio je svu akciju oko organizacije izgradnje kapele po uzoru na Božji grob u Jeruzalemu. Akciju je pokrenuo još 1938. g. Prečasni Juraj Lahner kad je prilikom svojih istraživanja otkrio davno učinjeni, a neispunjeni, zavjet Hrvatskog Sabora, no osobito se aktualizirala 1939. godine obilježavanjem dvjestote obljetnice toga zavjeta. Uz potporu nadbiskupa Stepinca, vlč. Crnković je prikupljao novac za gradnju, pregovarao s tadašnjim, već onda lijevo nastrojenim, općinskim vlastima koje su na sve moguće načine odbijale dodijeliti potrebni prostor i nastojale onemogućiti gradnju. Kako je na pomolu bio drugi svjetski rat, vlč. Crnković je prikupljeni novac utrošio na gradnju kuće za boravište časnih sestara i okupljalište mladeži, tik do župnog dvora. Tu je kuću nakon drugoga svjetskog rata komunistička vlast nacionalizirala i oduzela župi.

AUGUSTIN ZELJAK, 1945. – 1972.
Župnik u poraću, u doba otvorenog progona Crkve, doba u kojemu je bilo osobito teško očuvati stado od krvoločnih vukova te održavati i razvijati Svetište, koje komunisti htjedoše sasvim zatrti. U tom je razdoblju kapela Svetog Križa (kapela čuda u dvorcu Batthyany) potpuno devastirana, jer su je komunisti pretvorili u konjušnicu. Svi su vjerski skupovi u mjestu bili zabranjeni. Hodočasnike, koji su dolazili na proštenje i tražili prenoćište u ludbreških obitelji, policija bi dizala usred noći, legitimirala ih i silom otpravljala do željezničke postaje. Istrajali su samo oni najhrabriji, a i to samo u crkvenom prostoru. Takvo je stanje potrajalo sve do ranih sedamdesetih godina, kada je teror počeo popuštati. Može se slobodno kazati, da je vlč. Zeljak svoje župnikovanje u Ludbregu u potpunosti proveo u najgorim uvjetima, u doba najstrašnijeg komunističkog progona vjere i Crkve katoličke, te zaista nije mogao učiniti ništa više od onoga što je činio da bi stado održao na okupu.

SILVIJE BREZOVAČKI, 1972.- 1978.
Vlč. Silvije Brezovački župnikom ludbreške župe postaje u nešto mirnijem vremenu, kad je najgori komunistički teror nad Crkvom donekle popustio. Ovdje župnikuje šest godina te se u tom razdoblju daje svim marom svoje duše i srca na duhovnu i materijalnu obnovu župe. Posjedovao je dar društvenosti pa je s uspjehom okupljao prestrašene, zavedene i u vjeri mlake župljane, utemeljio Crkveni odbor, obnovio župnu crkvu izvana i iznutra, doveo časne sestre milosrdnice, koje su tijekom svojega dvadesettrogodišnjega rada u župi otada do danas pokazale pravim blagoslovom za župu i duhovna zvanja. Za župnikovanja vlč. Brezovačkoga počeli su u Ludbreg hodočasnici dolaziti u mnogo većem broju, tako da mnogi od njih više nisu uspijevali stati u crkveni cintor. Vlč. Brezovački svake je godine pozivao po nekoga biskupa da predvodi slavlje, što je Prošteništu uvelike podiglo ugled. Njegovim župnikovanjem počinje svjetlije razdoblje povijesti ludbreške župe i samoga Svetišta.

Ivan JurakIVAN JURAK, 1978.- 1985.
U sedam godina svog župnikovanja, vlč. Ivan Jurak pokazao se čovjekom silne energije i upornosti u svim poslovnima kojih bi se prihvaćao. Nastavio je djelo svog prethodnika, no dao se svim svojim marom i sposobnostima na širenje slave i časti presvete Krvi Isusove. Godine 1982. Sastavlja i objavljuje hodočasnički vodič, koji razašilje svim župnim uredima u tadašnjoj Jugoslaviji, svim biskupima u zemlji i mnogima izvan zemlje. Budući da je vlast nakon potpisanog Protokola s Vatikanom popuštala u svojoj krutosti spram Crkve, djelatnost vlč. Juraka urodila je uspjehom. Iz godine u godinu u Ludbregu je sve više hodočasničkih grupa koje sa svojim župnicima organizirano dolaze u Proštenište. Broj se hodočasnika ubrzo toliko uvećao, da se moralo početi razmišljati o većemu i prikladnijem prostoru, koji bi ih mogao primiti vlč. Jurak putuje u Italiju u potrazi za kvalitetnim razglasom koji, uz ne male poteškoće, konačno dobavlja i postavlja u cintor župne crkve. Upošljava potom i stalne propovjednike, a vrijeme proštenja proširuje i na posljednju nedjelju u kolovozu. Za potrebe svećenika ispovjednika i hodočasnika, uz mnoge političke i novčane poteškoće, podiže kat na župnom dvoru, u kojemu tako dobiva deset novih prostorija. Nadljudskim naporima uspijeva spasiti dvorišnu zgradu i dio župnog vrta, prostor nužno potreban za život župe i Prošteništa, da ga tadašnje mjesne vlasti ne oduzmu i pretvore u javno parkiralište.

Josip ĐurkanJOSIP ĐURKAN, 1985.-
Župnik je ludbreški i čuvar Svetišta od rujna 1985.g. Relativno mlad u vrijeme preuzimanja župe (38 g.) svom se ljubavlju i mladenačkim žarom posvećuje pastoralnom radu u župi, a posebice razvitku i proširenju Svetišta i slave Presvete Krvi Isusove. Ponesen idejom sovg prethodnika, nastojao je za potrebe Svetišta kupiti imanje pok. Marije Winter, no za to nije smogao dovoljno novca, te se proštenje i dalje moralo održavati unutar kruga župne crkve. Zbog toga obnavlja zid cintora, daje postaviti nove ispovjedaonice, nabavlja pozornicu za oltar s natkrovom, tiska promidžbeni materijal, plakate i razglednice, te redovito šalje pozive župama diljem Hrvatske, čime postiže okupljanje sve većeg i većeg broja hodočasnika.
Kako je krutost komunističkih vlasti sasvim popustila, pojavljuju se već i proštenišni ulični prodavači, a počinje i suradnja s mjesnim vlastima. Godine 1989. Vlč. Đurkan poziva papinskog nuncija msgr. Gabrijela Montalva da predvodi glavno slavlje, a uspijeva dobiti i dopuštenje za procesiju od župnog dvorišta do crkve. Te su godine mjesne vlasti prvi put otvorile za javnost i kapelu čuda u dvorcu Batthyany, dopustivši tako mnogim hodočasnicima posjet mjestu na kojem se čudo u davnini zbilo.
Od prvih korjenitih promjena u odnosu mjesnih vlasti spram proštenišnog slavlja, uspostavom slobodne Republike Hrvatske, unatoč novčanim teškoćama, zahvaljujući pripomoći dobrotvora te marnom radu i zalaganju vlč. Đurkana, za njegova je župnikovanja konačno izvršen zavjet Hrvatskog Sabora, i u Ludbregu, na odgovarajućem prostoru, podinuta i godine 1994. Blagoslovljena Zavjetna kapela, a svega tri godine poslije i spomenik blaženom Alojziju Stepincu.