RASPORED SV. MISA:
• Ponedjeljak: 18.00 sato 
• Utorak - Petak: 7.30 i 18.00 sati
• Subota: 7.30 sati
• Nedjelja: 7.30, 9.30 i 11.00 sati

Sv. Ispovijed:
• ujutro prije sv. Mise
• navečer u srijedu i petak prije sv. Mise

 

 

 

 

Trenutno aktivnih Gostiju: 156 


Designed by:
SiteGround web hosting Joomla Templates

Povijest župe
Ponedjeljak, 07 Lipanj 2010 09:27

Ludbreg leži u plodnoj dolini na obalama rijeke Bednje, podno sjevernih obronaka kalničkih brežuljaka. Smješten je na raskrižju putova koji vode prema Ptuju, Varaždinskim Toplicama, Osijeku...

Svoje korijenje mjesto pruža u davno rimsko doba, kada su ovdje živjela ilirsko-keltska plemena Jassa i Seondica. Za vrijeme cara Augusta, 6. godine poslije Krista, buknuo je ustanak ilirskih plemena protiv Rimljana. Kako bi ugušio pobune, carev posinak Tiberije dovodio je ovamo rimske legije dolinom rijeke Drave, od zapada prema istoku. Na rijeci Batinusu sukobile su se vojske. Prema mišljenju povjesničara, rijeka Batinus je današnja rijeka Bednja.

Prošle su pune 3 godine prije nego su Rimljani pokorili Ilire. Nakon osvajanja ovog kraja, Rimljani su podigli utvrdu koja je trebala braniti prijelaz preko vode. Utvrda je nazvana Iovia Botivo. Već u 1. stoljeću podignuti su joj dvostruki obrambeni zidovi. Izvan utvrde su nikla naselja seljaka, poljodjelaca, trgovaca i obrtnika, a bilo je i zemljoposjednika s mnogo robova. Unutar zidina sagrađene su stambene zgrade, forum romanum i kupalište.

I danas se vide ostaci tih građevina: solidni temelji dviju apsida i dio zida starog kupališta. Treća apsida je srušena, te je, prema mišljanju arheologinje dr. Branke Vikić, kupalište pretvoreno u kršćansku crkvu.

Po teritorijalnom ustroju Ludbreg se nalazio Zagrebačkoj biskupiji do 1997.g. kad je osnovana Varaždinska biskupija. Župa u desetak naselja ima oko 8000 vjernika.

Kršćanstvo je u ove krajeve stiglo vrlo rano, s prvim vojnicima i trgovcima. U prva tri stoljeća, rimski carevi su progonili kršćane kao državne neprijatelje. Ubijeno je na tisuće kršćana, ali "Krv mučenika sjeme je novih kršćana!". Tek nakon milanskog edikta cara Konstantina g. 313., Crkva je izašla u javnost, što se dogodilo i u Joviji. Zacijelo je ovdje bilo mnogo kršćana, jer se već 380. godine spominje biskup Amancije, koji je sudjelovao na pokrajinskom koncilu, a njegovo je ime spomenuto u zapisnicima sabora u Aquieji. Prema tome, ovdje se nalazila starokršćanska biskupija. Kršćanstvo su navelike prihvaćali robovi i niži slojevi stanovništva, jer su u njemu nalazili odgovore na svoja velika pitanja: "Zašto svi ljudi nisu jednaki ?" Kršćanstvo im je dalo nadu u izlaz iz bezizlazne situacije, naučavajući da su pred Bogom svi ljudi jednaki, i da su svi ljudi braća.

U seobi naroda u 4. stoljeću, ovuda su svojim na pohodima prolazili Langobardi, Istočni Goti i Avari. Rimske ih legije više nisu bile u stanju zaustaviti, te je tako oko 400. godine poslije Krista opustošena i Jovija. Razaranje je bilo temeljito, a opasnost zbog brojnih leševa, bolesti i epidemija toliko velika da se nekoliko stoljeća ovdje nitko nije usudio nastaniti.

Tek u sedmom stoljeću ovamo dolaze i Hrvati. Svoje su nastambe podigli sjeverno i južno od porušene Jovije, nalazeći velike količine građevinskog materijala među ostacima starog rimskog grada. Do 10. stoljeća, ovaj je grad već bio poprilično naseljen: Slaveni su imali svoju kulturu, religiju i običaje. U 9. stoljeću ovuda su prošle i franačke vojske, a 890. dolaze Ugri (Madžari), koji naseljavaju panonske nizine s druge strane Drave i Mure. S učenicima svete braće Ćirila i Metoda, kršćanstvo je ovamo stiglo po drugi put. Popovi glagoljaši, koji su se svojim staroslavenskim jezikom približili i postali razumljivi narodu, ovdje misionare, pokrštavaju, okupljaju Hrvate i organiziraju crkvene zajednice. Prvi sigurni podaci o crkvenoj organizaciji u ovim krajevima datiraju s početka 13. stoljeća: u Ludbregu se spominju patroni Crkve, plemići od Paližane, koji ovdje grade i dovršavaju crkvu negdje koncem 12. stoljeća. Prije te crkve, na istom se mjestu negdje u 9. stoljeću nalazio stariji sakralni objekt, o čemu svjedoče iskopine starohrvatskog groba koji se nalazio pokraj crkvenog zida.

Prema mišljenju povjesničara, župa je ovdje osnovana u prvoj polovici 13. stoljeća. U prvom popisu župa zagrebačke biskupije iz 1334. godine, koji je sastavio Ivan arhiđakon Gorički, spominje i ECCLESIA SANCTE TRINITATIS DE LUDBREGH – Crkva Presvetog Trojstva u Ludbregu. Dakle, tu je već cvatuća župa, koja je mogla biti osnovana 100 godina ranije.

Osim župne crkve, ovdje su svoj samostan i crkvu imali i članovi viteškog reda templara. Možda ih je ovamo doveo vojvoda Koloman, brat kralja Bele IV. On je, kao herceg hrvatskog kraljevstva, u svojoj vlasti držao veliki zemljišni posjed sa sjedištem u Ludbregu. Nakon Kolomanove smrti 1241., Ludbreg je kraljevskom darovnicom došao u posjed plemičkog reda Cer. Templari su svoje posjede u Rasinji držali do 1312., kada je njihov red ukinut.

Zagrebački biskup blaženi Augustin Kažotić (1303-1318.) poklonio je njihove posjede drugom viteškom redu – ivanovcima, koji su svoje sjedište imali u Glogovnici, a držali su i posjede u Križovljanu i Hrastovljanu. U samom Ludbregu, zidine njihovog samostana vidjele su se još u 19. stoljeću, u blizini Parkušne ulice.

Nakon rodova Cer i Paližana, Ludbregom je zagospodario Petar Bakonjić, a nakon njegove smrti njegov sin Nikola, koji je nosio naziv «Ludbreški». Nakon Nikoline smrti 1338., kralj Ljudevit I Anžuvinski je Ludbreg sa svim posjedima između Drave i Lukovdola (današnji Jalžabet) darovao svom vojskovođi, hrvatskom banu Ivanu Chuzu 4. srpnja 1370. godine. Ta je obitelj držala Ludbreg gotovo jedno stoljeće.

  • 1390. - 18. srpnja svećenik Crkve Presvetog Trojstva, Fabijan, zatražio je od Kaptola Čazmanskog da ovjeri prijepis darovnice izdane nakon Kolomanove smrti, a koja se odnosila na ludbreški posjed. Upravo je Fabijan prvi svećenik crkve u Ludbregu koji se spominje imenom. On je, zajedno s patronom župe Ivanom Chuzom, gradio i današnju župnu crkvu: gradnja je dovršena 1409., i konsekrirana 28. listopada 1410., na dan sv. apostola Šimuna i Jude Tadeja.
  • 1442. obitelj Chuz predaje pred banom Kraljevine Slavonije ludbreško vlastelinstvo velikašu Andriji de Rohonz.
  • 1468. - Rohonzi su predali vlastelinstvo u vlasništvo Benediktu Turoczu.
  • 1607. - Ivan de Turocz, dozvolom cara Rudolfa, darovao je ludbreški posjed svojoj supruzi Suzani Ratkay, koja ga je potom ustupila grofu. Wolfgangu Erdödyju.
  • 1695. - Wolfgangova udovica prodala je vlastelinstvo Adamu Batthyanyju.
  • 1742. - carica Marija Terezija darovala je plemičko dobro Ludbreg grofu Ljudevitu Batthyanyju i njegovim potomcima. Oni su ga u posjedu imali sve do 1918. godine, kada su zemljišta agrarnom reformom dodijeljena seljacima.