Okupljeni poput učenika koji su nekoć Isusa dočekali na obali, iscrpljeni od životnog ribarenja bez plodova, praznih mreža i sa suzama u očima što smo opet razočarali, i ovaj smo Sveti petak proveli najbolje kako smo znali – u međusobnom zajedništvu, pjesmi i molitvama. Umorni, umorni od silnog truda, od uzaludnih pokušavanja, s pjesmom na usnama i molitvom u srcu, klanjavši se pred Presvetim molili smo snagu u našim svakodnevnim obavezama i ustrajnost u pokušavanjima. A onda smo začuli Glas. Glas koji nas poziva. Poziva nas još jednom biti na istom mjestu, s istim ljudima, na istom poslu.

A nama se činilo kao da se ništa osobito ne događa. Opet nam se činilo kako će ovo biti još samo jedna noć – noć bez ikakva rezultata. Noći, nakon kojih ću se morati umoran i shrvan vratiti kući i ponovo pogledati u oči onih koje sam razočarao. I onda kad smo pomislili kako će sve opet biti isto, začuli smo Glas koji poziva: „Bacite mreže na desnu stranu lađe!" I dok smo slušali taj poziv, strah umjesto da je nestao postao je još veći. I jedino pitanje koje je ostajalo bilo je:"Gospodine, šališ li se sa nama?" Cijelu večer bacali smo mreže, trudili, plovili, da bi nam Ti sad rekao kako mreže moramo baciti na drugu stranu lađe. Kao da je to važno. Ribe ima ili nema. Plodova ima ili nema. Ili sam uspio, ili nisam. Ali tad je Glas postao još glasniji: „Zašto se bojiš? Čega te strah? U mojoj ljubavi toga nema. Zašto mi braniš? Ne govori da ne smijem. Molim te, pusti da te ljubim. Pusti da ti ljubim rane, da ih zacijelim.

Ne tvoj dečko, ne tvoja djevojka, nijedna druga osoba, ni tvoj posao, tvoj sport. Pusti mene da ti liječim rane. One od kojih si već umoran, one podsmjehe koje proživljavaš, poniženja koja ti se nameću, samoću koja te guši.
Pusti mene koji sam te stvorio, mene koji sam te želio prije svega. Pusti da te ljubim. Tu tvoju samoću, tu tvoju slabost, tu tvoju unakaženost. Ne moraš napraviti ništa, ja ti dajem sve, samo pusti da te ljubim. Jer i prije nego si postao, ja te volim. Baš takvog kakav jesi. Ispred mene se ne moraš skrivati, samo dati da te liječim. Ja sam na križu raširio ruke za tebe. I da si bio jedini na svijetu, sve bih jednako prošao jer te ljubim.
Nitko svoje srce ne može za tebe zatvoriti onoliko koliko sam ja svoje ruke raširio i otvorio ti svoje naručje. I tako raširenih ruku ja te čekam. Nakon svih rana, nakon svih nepravdi, nakon svih boli, ja te čekam. Imaš li kakvu osobito potrebu? Povjeri mi ju! Što te zaokuplja? O čemu razmišljaš? Što želiš? Želiš li me za nekoga nešto zamoliti? Reci mi njegovo ime i kaži što želiš da sada za njega učinim. Traži mnogo toga! Ne ustručavaj se moliti! Govori mi jednostavno i iskreno o siromašnima koje želiš utješiti, o bolesnima čije patnje gledaš, o zabludjelima koje žudiš vratiti na pravi put. Što mogu učiniti za tvoju obitelj, tvoga brata, sestru, tvoga muža, ženu, tvoga sina, tvoju kćer, tvoje prijatelje,tvoje profesore, tvoje pretpostavljene. „
Tu večer smo na Oltar predali sav svoj teret. Svatko je od nas bacio poput učenika svoju mrežu – sve što ga steže. Bacili smo očeve koji se opijaju, majke koje ne razumiju, profesore koji su nepravedni, dečke koji ne ljube dovoljno, djevojke koje guše i ne shvaćaju, osjećaje da nas nitko ne ljubi, da ćemo ponovo razočarati, da smo sami i neshvaćeni.
Shvaćajući da ipak nismo sami, već s Onim koji nas je ljubio od početka, ispunjavši naše mreže ljubavlju i radostima, ostalo je samo pjevati: „ Snagu Tvog imena, vikat' ću sa krovova, jer ja sam Tvoj, ja sam Tvoj. Sve što je u meni, dajem Tvojoj ljubavi...."