Uz svima intrigantna i običnom čovjeku ponekad teško razumljiv misterij ozdrvavljenja bolesnih koji su u nevolji tražili Božju pomoć, Ludbreško proštenište jedinstveno je i u javnosti poznato po zavjetu Hrvatskog Sabora da će u Ludbregu izgraditi kapelu u čast Presvetoj Krvi Isusovoj. Zavjet je učinjen 15.12.1739. godine u vrijeme dok je u Moslavini oko Volodera punih 7 mjeseci harala strašna epidemija kuge. Kako su u to vrijeme opustjela mnoga ognjišta hrvatski staleži i redovi na saboru u Varaždinu učinili su zavjet koji glasi:

"Da odvratimo pošast i zlo, što preotima mah u jednom dijelu Moslavine, valja da se pored tjelesnih lijekova, što ih ljudi mogu izmisliti i upotrijebiti, uteknemo osobito i duhovnim djelima. Valja da zazovemo i milostioga Boga, valja da neprestanim djelima pobožnosti ublažimo srdžbu svemogućega Boga, koji pravedno pruža ruku svoju na grijehe naroda svoga, gospoda, staleži i redovi vide, da se kužna pošast i zlo još uvijek širi po nekim stranama moslavačkog okružja, pa se dobri Bog milostivo dostoji osloboditi i malo prije spomenuto okružje i ostale dijelove kraljevine od ovoga zla i os svih drugih zala što se mogu ovoj kraljevini dogoditi, zato su oni odlučili: da se imade sagraditi kapela u čast i za veći porast slave Presvetoj Krvi Isusovoj koja se čudom jedva kad čuvenim ili sasma rijetkim pretvorila u vidljivu krv te koja se dosad čuvala u Ludbregu, mjestu najvećeg blaga cijele kraljevine, a za veći poticaj na poštovanje i pobožnost prema istoj Presvetoj Krvi". ( Zaključci hrvatskog sabora, svezak IV)

Iz nepoznatih razloga taj zavjet nije ispunjen i vrlo brzo pao je u zaborav. Na neispunjeni zavjet Hrvatskog sabora javnost je prvi puta 200 godina kasnije podsjetio prečasni Juraj Lahner. Kako se to dogodilo u vrijeme priprave za proslavu hrvatske svete godine povodom 1300 godina kršćanstva u Hrvata, prihvaćena je inicijativa da se zavjet, gradnja kapelice Presvete Krvi Isusove u Ludbregu što prije izvrši. O tome u časopisu Sveta zemlja dr. Josip Andrić piše:

"Sastavljen je u tu svrhu akcioni odbor od tri člana, a preuzvišeni g. nadbiskup dr. Alojzije Stepinac uzeo je nad tom akcijom pokroviteljstvo. U Velikom Tjednu g 1939 izašli su o tom prvi plakati, i novine su o toj stvari stale da pišu ( pisale ).

Dne. 2 srpnja 1939 bila je u Ludbregu svečanost na koju je došlo mnoštvo naroda iz cijele okolice. Tu je bilo objavljeno, da će nakon dvjesta godina zavjet Hrvatskog sabora biti izvršen, pa je to primljeno s velikim oduševljenjem. Odmah se stalo pomišljati i na mjesto gdje bi ta zavjetna ludbreška kapela Hrvatskog sabora bila podignuta.

Budući da se tu radi o zavjetu Hrvatskog sabora, kojemu je g. 1918 djelovanje prekinuto, bila je želja pokretača akcije za izvršenje tog zavjeta, da u počasni odbor za izvršenje zavjeta uđu svi još živi nekadašnji zastupnici Hrvatskog sabora, ukoliko su uvjereni katolici. I doista se rado odazvalo sedam bivših zastupnika Hrvatskog sabora.

U kolovozu 1939 zamolio je akcioni odbor arhitekta g Bruna Bauera, stručnjaka u historijskim građevnim rekonstrukcijama, da bi načinio plan za ludbrešku zavjetnu kapelicu u obliku jeruzalemske kapelice Kristova groba, kako je tu kapelicu g 1555 sagradio Hrvat fra Bonifacije Drkolić iz Dubrovnika. Plan je bio u listopadu gotov te od akcionog odbora i pokrovitelja načelno prihvaćen. No, budući da još nije riješeno pitanje zemljišta na kojem će se graditi , nije ni o konkretnoj primjeni izrađenoga plana stvorena konačna odluka.

U listopadu 1939 bili su potpredsjednik i tajnik akcionog odbora u Popovači glede pitanja granita kojim bi se kapelica imala graditi.

U veljači 1940 bio je akcioni odbor kod Hrvatskog bana g dr Ivana Šubašića s molbom, da bi Hrvatska Banska Vlast potpomogla izvršenje zavjeta Hrvatskog sabora. Ban je to najsusretljivije obećao. "

U proljeće 1940. hrvatski metropolit nadbiskup zagrebački dr Alojzije Stepinac objavio je poziv hrvatskom narodu da se tijekom Svete Godine izvrši zavjet Hrvatskog sabora. Potom je poslao okružnicu koja se čitala u svim crkvama i objavila cijelom hrvatskom narodu. U Ludbregu je tu plemenitu akciju vodio mjesni župnik Matija Crnković. Za gradnju kapelice se sabralo i nešto novca, ali se župnik s gradskim vlastima nije mogao dogovoriti o mjestu gradnje. Iako je uskoro ratni vihor 2 svjetskog rata zahvatio i Hrvatsku, nadbiskup Alojzije Stepinac je i u tim teškim trenucima podsjetio na taj davni zavjet, te se osobno u ime nadbiskupije i sam zavjetovao da se ispuni dani zavjet.