Autori: vlč. Kristijan Kuhar i vlč. Silvio Košćak  

Jedna od temeljnih istina vjere jet da je Bog jedan. Kao katolici vjerujemo da je naš Bog jedan u Trojstvu osoba - Otac, Sin i Duh Sveti koji čine to nedjeljivo jedinstvo u trojstvu osoba. Mnogi vjernici teško razumiju ovu temeljnu istinu naše vjere, a oni koji u Boga ne vjeruju, tu istinu, za njih nelogičnu, zato i neprihvaćaju. Želimo li promisliti o ovom otajstvu vjere, barem govorom mucajući ili pišući boreći će sa rečeničnim konstrukcijama, promotrit ćemo ponajprije što je izvor i zašto se započela slaviti svetkovina Presvetoga Trojstva.

„Ova svetkovina ne slavi konkretni događaj iz povijesti spasenja kao većina drugih u toku liturgijske godine. Slavi vjersku istinu koja se u Crkvi iskristalizirala nakon općih sabora u Niceji god. 325. i Carigradu god. 381. Pod navalama arijanizma koji je u ime jednote Boga Biblije zanijekao božansku jednakost Krista i Duha Svetog s Ocem. Oko god. 800. nastala je prigodna misa u čast Presvetog Trojstva koja se posebno slavila u Španjolskoj i Francuskoj. Polagano je prihvaćen posebni blagdan u benediktinskim samostanima u čast Presvetog Trojstva, a tek god. 1334. uveden je u sveopću Crkvu. Slavimo ga u nedjelju iza Duhova kao zahvalu za dovršeno djelo spasenja koje je Otac izveo u Sinu raspetom i uskrišenom po Duhu Svetomu." (ktabkbih.net)
Mi vjernici trebamo se upitati: „Kako izričemo ono što vjerujemo o unutarnjem Božjem životu?" Ono što vjerujemo sadržano je u sljedećem katekizamskom odlomku: „Trojstvo je otajstvo vjere u strogom smislu, jedna od onih tajni skrivenih u Bogu koje se ne mogu znati ako nisu objavljene od Boga. Bog je, istina, ostavio tragove svoga trojstvenog bića u stvoriteljskom djelu i u Objavi tijekom Staroga zavjeta. No nutrina njegova Bića kao Sveto Trojstvo tvori tajnu nedostupnu samom razumu, pa i vjeri Izraelovoj, prije Utjelovljenja Sina Božjega i poslanja Duha Svetoga." (KKC 237) Katekizam, pojašnjavajući nauk o Trojstvu, iznoseći pojašnjenja jedinstva, različitosti i suodnosa unutar Trojstva, donosi tekst Grgura Nazijanskog koji vjekovima pomaže u „razumijevanju" ovog otajstva: „Jedno postoji u Trojici, i sadrži Trojicu na različit način. Božanstvo bez razlike suštine ili naravi, bez stupnja višega koji uzvisuje ili nižega koji snizuje (...). Trojici beskonačnih beskonačna je istobitnost. Sav je Bog kad se svaka promatra u sebi samoj (...), Bog su Trojica promatrani zajedno (...) Nisam pravo ni počeo misliti o Jedinstvu, a Trojstvo me kupa u svome sjaju. Jedva sam počeo misliti na Trojstvo, a Jedinstvo me opet osvaja." (KKC 256)
Koliko je ovo otajstvo spleteno od tananih teoloških razlikovanja te nas stoga može odbiti u želji za daljnim promišljanjem, bez obzira na njegovu temeljnost za našu vjeru, toliko nas ono još snažnije privlači i osvaja u duši najdubljim prostorima, tamo gdje Bog stanuje u svakom ljudskom biću. Kada govorim ili pišem o Trojstvu uvijek se sjetim svoje profesorice koja nam je na katedri dogmatske teologije predavala kolegij o Trojedinom Bogu. Neprestano nam je pokušavala usaditi potrebu konkretnosti izričaja u govoru o Bogu. Jer, često je govorila kako govoriti o Bogu, posebno o Trojedinom Bogu, majci koja je izgubila dijete, te se u sebi trga od bola, kako o Bogu govoriti tolikom broju izmučenih muškaraca i žena na ovom svijetu, u našoj domovini, ljudi koji su izgubili svaku nadu, ljudima kojima se kidaju i zamućuju svi horizonti životnih ciljeva? Svatko od nas u svom životu želi olakšanje, barem djelomično, svojih muka. Može li majka koja je izgubila dijete, može li životom shrvano biće, put ponovljenom skupljanju krhotina svoga mučenja, pronaći sebe u Bogu? Može, jer Bog po svojim djelima otkriva tko je on u sebi. Katekizam nas još jednom pučava. „Crkveni Oci razlikuju Teologiju (Theologia) i Ekonomiju (oikonomia), označavajući prvim pojmom otajstvo nutarnjeg života Boga - Trojstva, a drugim sva Božja djela kojima se on objavljuje i priopćuje svoj život... Djela Božja otkrivaju tko je Bog u sebi, i obratno, otajstvo njegova nutarnjeg Bića obasjava razumijevanje sviju njegovih djela. Slično je među ljudskim osobama. Osoba se pokazuje u svom djelovanju, i što bolje neku osobu poznamo, to bolje razumijemo njezino djelovanje." (KKC 236)

Naša patnja i bol svakako nemaju uzrok u Božjem djelovanju. Bog, od samih početaka Objave, prilazi čovjeku kao Otac. Čitavu povijest, koliko god čovjek to htio zamagliti ili zanijekati, prilazi nam kako bi nas podigao iz - nama ljudima - vlastitog blata, blata grijeha uzrokovanog približavanjem Zlu, blata koje je uzrok svoj patnji ovoga svijeta. On je tu uz nas i u onim trenucima kada iz toga blata ne želimo, kada nam je ugodno koprcati se u njemu. Osvještene, pere nas i sprema za gozbu, gozbu koju priprema njegov Sin, kojega nam je poslao. Dao ga je nama u ruke. Bog sam dao nam se u ruke, dao se „ubiti" od ljudske ruke, samo da nas privede k sebi. U Sinu nam objavljuje kako je on neizmjerna Ljubav, po Sinu nas otkupljuje i spašava. I, ono što je najvažnije, do konačnog dovršetka svijeta i vremena, ne ostavlja nas same, nego nam po Sinu i Ocu, dolazi Duh Sveti, dakle Bog boravi s nama neprestano. Tu je kao „ljubav za nas", „ljubav za svakoga". Trojedini Bog po svojim djelima pokazuje tko je i tko želi biti u našim životima. „Božji odgovor nije objašnjavanje, nego djelo. Odgovor je supatnja - ne kao puki osjećaj, nego kao stvarnost. Božja supatnja ima tijelo. Ona znači bičevanje, krunjenje trnjem, raspinjanje, grob. On je unišao u našu patnju. (...) Križ nije ostao zadnja riječ u Isusu Kristu. On nije ostao u grobu. Uskrsnuo je, a preko Uskrsloga nam Bog govori. (...) On je tu i govori nam: ovaj život nije sve. Postoji vječnost. (...) Ne daje li upravo taj govor ozbiljnost, slobodu i nadu ljudskom životu?" (J. Ratzinger, Bog Isusa Krista). U križu Isusa Krista pronalazimo odgovor na svaku našu bojazan o Bogu, je li dobar, želi li nam dobro, kakve planove ima s nama, nije li nas možda zaboravio? Križ „je forma one ljubavi koja je čovjeka posve prihvatila, te se zbog toga spustila i u njegovu krivnju, u njegovu smrt. Tako je postala žrtva: kao ljubav bez granica, koja čovjeka (...) uzima na ramena i nosi ga kroz noć njegova grijeha natrag k Ocu. Otada postoji jedna nova vrsta patnje, patnja ne kao prokletstvo, nego kao ljubav koja preobražava svijet." (Isto)